SOLOMONOVA

PJESMA NAD PJESMAMA

Zaručnica

2 Poljubi me poljupcem usta svojih,

ljubav je tvoja slađa od vina. 

3 Miris najboljih mirodija,

ulje razlito ime je tvoje,

zato te ljube djevojke. 

4 Povuci me za sobom, bježimo!

Kralj me uveo u odaje svoje. 

Zbor djevojaka 

Igrat ćemo se i radovati zbog tebe,

slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino.

Pravo je da te ljube. 

PJESMA PRVA: PRVI SUSRET 

Zaručnica

5 Crna sam ali lijepa,

kćeri jeruzalemske,

kao šatori kedarski,

kao zavjese Salomonove. 

6 Ne gledajte što sam garava,

to me sunce opalilo.

Sinovi majke moje rasrdili se na mene,

postavili me da čuvam vinograde;

a svog vinograda, koji je u meni,

nisam čuvala. 

7 Reci mi, ti koga ljubi duša moja,

gdje paseš,

gdje se u podne odmaraš,

da ne lutam, tražeći te,

oko stada tvojih drugova. 

Zbor djevojaka

8 Ako ne znaš, o najljepša među ženama,

izađi i slijedi tragove stada

i pasi kozliće svoje

oko pastirskih koliba.

Zaručnik 

9 Usporedio bih te s konjima

pod kolima faraonovim,

o prijateljice moja.

10 Lijepi su obrazi tvoji

među naušnicama,

vrat tvoj pod ogrlicama. 

11 Učinit ćemo za tebe zlatne naušnice

s privjescima srebrnim.

Dijalog zaručnice i zaručnika 

12 - Dok se kralj odmara

na svojim dušecima,

(tada) nard moj miriše.

13 Dragi mi je moj stručak smirne

što mi među grudima počiva. 

14 Dragi mi je moj grozd ciprov

u vinogradima engedskim. 

15 - Gle, kako si lijepa, prijateljice moja,

gle, kako si lijepa,

imaš oči kao golubica.

16 - Gle, kako si lijep, dragi moj,

gle, kako si mio.

Zelenilo je postelja naša.

17 - Grede kuća naših čedri su,

a natkrovlje čempresi. 

2 

1 - Ja sam cvijet šaronski,

ljiljan u dolu.

2 - Što je ljiljan među trnjem,

to je prijateljica moja

među djevojkama.

3 - Što je jabuka među šumskim stablima,

to je dragi moj među mladićima;

bila sam željna hlada njezina i sjedoh,

plodovi njeni slatki su grlu mome.

4 Uveo me u odaje vina

i pokrio me zastavom ljubavi. 

5 Okrijepite me kolačima,

osvježite jabukama,

jer sam bolna od ljubavi.

6 Njegova mi je lijeva ruka pod glavom,

a desnom me grli.

7 - Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas

srnama i košutama poljskim,

ne budite, ne budite ljubav moju

dok sama ne bude htjela! 

PJESMA DRUGA:

UZAJAMNA LJUBAV RASTE

ZARUČNIK TRAŽI ZARUČNICU 

Zaručnica 

8 Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi,

prelijeće brda, preskakuje brežuljke.

9 Dragi je moj kao srna,

on je kao jelenče.

Evo ga za našim zidom,

gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.

10 Dragi moj podiže glas i govori mi:

"Ustani, dragano moja, ljepoto moja,

i dođi, 

11 jer evo, zima je već minula,

12 Cvijeće se po zemlji ukazuje,

vrijeme pjevanja dođe

i glas se grličin čuje

u našem kraju. 

13 Smokva je izbacila prve plodove,

vinograd, u cvatu, miriše.

Ustani, dragano moja, ljepoto moja

i dođi. 

14 Golubice moja,

u spiljama kamenim,

u skrovištima vrletnim,

daj da ti vidim lice

i da ti čujem glas,

jer glas je tvoj ugodan

i lice je tvoje krasno."

15 Pohvatajte lisice, male lisice

što oštećuju vinograde,

naše vinograde u cvatu. 

16 Dragi moj pripada meni,

a ja njemu,

on pase među ljiljanima. 

17 Prije nego dan izdahne

i sjene se spuste,

vrati se, dragi moj:

budi lagan kao srna,

kao lane na gori Beteru. 

ZARUČNICA TRAŽI ZARUČNIKA 

3

1 Po ležaju svome, u noćima,

tražila sam

onoga koga ljubi duša moja,

tražila sam ga, ali ga nisam našla. 

2 Ustat ću dakle i optrčati grad,

po ulicama i trgovima tražit ću

onoga koga ljubi duša moja:

tražila sam ga, ali ga nisam našla. 

3 Sretoše me čuvari koji grad obilaze:

"Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?"

4 Tek što pođoh od njih,

nađoh onoga koga ljubi duša moja.

Uhvatila sam ga i neću ga pustiti,

dok ga ne uvedem u kuću majke svoje,

u ložnicu roditeljke svoje.

5 Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

srnama i košutama poljskim,

ne budite, ne budite ljubav moju

dok sama ne bude htjela! 

PJESMA TREĆA: ZARUČNICU DOVODE ZARUČNIKU 

Zbor djevojaka u svadbenoj povorci

6 Što se to diže iz pustinje

kao stup dima

iz kâda smirne i tamjana

i svih prašaka mirodijskih?

7 Gle, to je nosiljka Salomonova,

oko nje šezdeset kršnih momaka

između najkršnijih u Izraelu.

8 Svi su vični mačevima,

za rat su izvježbani,

svakome je sablja o boku

zbog opasnosti noćnih.

9 Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon

od drveta libanskoga.

10 Stupove je napravio od srebra,

naslon od zlata,

sjedište od grimiza,

unutra je sve ukrašeno ljubavlju

kćeri jeruzalemskih.

11 Izađite, kćeri sionske, i vidite

kralja Salomona

pod dijademom kojim ga mati ovjenčala

na dan svadbe njegove,

na dan radosti njegova srca. 

Zaručnik 

4

1 Kako si lijepa, prijateljice moja,

kako si lijepa!

Imaš oči kao golubica

(kad gledaš) ispod koprene.

Kosa ti je kao stado koza

što izađoše na brdo Gilead.

2 Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih

kad s kupanja dolaze:

idu dvije i dvije kao blizanke

i nijedna nije osamljena.

3 Usne su tvoje kao trake od grimiza

i riječi su tvoje dražesne,

kao kriške mogranja tvoji su obrazi

pod koprenom tvojom.

4 Vrat ti je kao kula Davidova,

za obranu sagrađena:

tisuću štitova visi na njoj,

sve oklopi junački.

5 Tvoje su dvije dojke

kao dva laneta, blizanca košutina,

što pasu među ljiljanima.

6 Prije nego dan izdahne

i sjene se spuste,

poći ću na brdo smirne,

na brežuljak tamjana.

7 Sva si lijepa, prijateljice moja,

i nema mane na tebi.

Razgovor zaručnika i zaručnice 

8 Pođi sa mnom s Libana, nevjesto,

pođi sa mnom s Libana.

Siđi s vrha Amane,

s vrha Senira i Hermona,

iz lavljih spilja,

s planina leopardskih.

9 Srce si mi ranila,

sestro moja, nevjesto,

srce si mi ranila

jednim pogledom svojim,

jednim samim biserom kolajne svoje.

10 Kako je slatka ljubav tvoja,

sestro moja, nevjesto!

Slađa je ljubav tvoja od vina,

a miris ulja tvojih ugodniji

od svih mirisa.

11 S usana tvojih, nevjesto, saće kapa,

pod jezikom ti je med i mlijeko,

a miris je haljina tvojih

kao miris libanski. 

12 Ti si vrt zatvoren,

sestro moja, nevjesto,

vrt zatvoren i zdenac zapečaćen. 

13 Mladice su tvoje vrt mogranja

pun biranih plodova:

14 nard i šafran,

mirisna trska i cimet,

sa svim stabljikama tamjanovim,

smirna i aloj s najboljim mirisima.

15 Zdenac je u mom vrtu,

izvor žive vode

koja teče s Libana. 

Zaručnica 

16 Ustani, sjevernjače,

duni, južni vjetre,

duni nad vrtom mojim,

neka poteku njegovi mirisi.

Neka dragi moj dođe u vrt svoj,

neka jede najbolje plodove u njemu.

Zaručnik 

5

1 Došao sam u vrt svoj,

o sestro moja, nevjesto,

berem smirnu svoju i balzam svoj,

jedem med svoj i saće svoje,

pijem vino svoje i mlijeko svoje.

Jedite, prijatelji,

pijte i opijte se, mili moji!

PJESMA ČETVRTA: ZARUČNIČINA LJUBAV NA KUŠNJI 

Zaručnica 

2 Ja spavam, ali srce moje bdi.

Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca:

"Otvori mi, sestro moja,

prijateljice moja,

golubice moja, savršena moja,

glava mi je puna rose

a kosa noćnih kapi." 

3 "Svukla sam odjeću svoju,

kako da je odjenem?

Noge sam oprala,

kako da ih okaljam?"

4 Dragi moj promoli ruku kroz otvor,

a sva mi utroba uzdrhta.

5 Ustadoh da otvorim dragome svome,

a iz ruke mi prokapa smirna

i poteče niz prste na ručku zavora.

6 Otvorih dragome svome,

ali on se već bijaše udaljio

i nestao.

Ostala sam bez daha kad je otišao.

Tražila sam ga, ali ga nisam našla,

zvala sam, ali nije se odazvao.

7 Sretoše me čuvari koji grad obilaze,

tukli su me, ranili i plašt mi uzeli

čuvari zidina.

8 Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

ako nađete dragoga moga,

što ćete mu reći?

Da sam bolna od ljubavi. 

Zbor djevojaka 

9 Što je tvoj dragi bolji od drugih,

o najljepša među ženama,

što je tvoj dragi bolji od drugih

te nas toliko zaklinješ? 

Zaručnica 

10 Dragi je moj bijel i rumen,

ističe se među tisućama.

11 Glava je njegova kao zlato,

zlato čisto,

uvojci kao palmove mladice,

crne poput gavrana.

12 Oči su njegove kao golubi

nad vodom potočnom;

zubi mu kao mlijekom umiveni,

u okvir poredani.

13 Obrazi su njegovi kao lijehe

mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno,

usne su mu ljiljani

iz kojih smirna teče.

14 Ruke su mu zlatno prstenje

puno dragulja,

prsa su njegova kao čista bjelokost

pokrita safirima.

15 Noge su mu stupovi od mramora

na zlatnom podnožju.

Stas mu je kao Liban,

vitak poput cedra.

16 Govor mu je sladak

i sav je od ljupkosti.

Takav je dragi moj,

takav je prijatelj moj,

o kćeri jeruzalemske. 

Zbor djevojaka 

6

1 Kamo je otišao dragi tvoj,

o najljepša među ženama?

Kuda je zamakao dragi tvoj,

da ga tražimo s tobom? 

Zaručnica 

2 Dragi je moj sišao u svoj vrt

k lijehama mirisnog bilja

da pase po vrtovima

i da bere ljiljane.

3 Ja pripadam dragome svome,

dragi moj pripada meni,

on pase među ljiljanima.

PJESMA PETA: PRISTALOST I RADOSTI ZARUČNICE 

Zaručnik 

4 Lijepa si, prijateljice moja, kao Tirsa,

krasna si kao Jeruzalem,

strašna kao vojska pod zastavama.

5 Odvrati oči svoje od mene

jer me zbunjuju.

Kosa je tvoja kao stado koza

koje silaze s Gileada.

6 Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih

kada s kupanja dolaze:

idu dvije i dvije kao blizanke

i nijedna nije osamljena.

7 Kao kriške mogranja tvoji su obrazi

pod koprenom tvojom.

8 Ima šezdeset kraljica,

osamdeset inoča,

a djevojaka ni broja se ne zna.

9 Ali je samo jedna golubica moja,

savršena moja,

jedina u majke, izabrana

u roditeljke svoje.

Vidjele su je djevojke

i nazvale je blaženom,

a kraljice i inoče

hvale su joj izrekle.

10 Tko je ova koja dolazi

kao što zora sviće,

lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce,

strašna kao vojska pod zastavama?

11 Siđoh kroz nasade oraha

da vidim mladice u dolinama,

da pogledam pupaju li vinogradi,

cvatu li mogranji.

12 Ne znam kako,

tek želja moja pope me

na kola naroda mog kneževskog. 

Zbor djevojaka

7 

1 Vrati se, Sulamko, vrati se,

vrati se da te gledamo! 

Zaručnik  

1 Što ćete vidjeti na Sulamki

koja pleše u dva zbora?

2 Kako su krasni koraci tvoji

u sandalama,

kćeri kneževska!

Pregibi su bokova tvojih kao grivne

stvorene rukom umjetnika.

3 Pupak ti je kao okrugla čaša

koja nikad nije bez pića.

Trbuh ti je kao stog pšenice

ograđen ljiljanima.

4 Dvije su dojke tvoje

dva laneta, blizanca košutina.

5 Vrat je tvoj kao kula bjelokosna.

Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu

kod vrata batrabimskih.

Nos ti je kao kula libanska

što gleda prema Damasku.

6 Glava je tvoja kao brdo Karmel,

a kosa na glavi kao purpur

i kralj se zapleo u njene pletenice.

7 Kako si lijepa i kako si ljupka,

o najdraža, među milinama!

8 Stas je tvoj kao palma,

grudi su tvoje grozdovi.

9 Rekoh: popet ću se na palmu

da dohvatim vrške njezine,

a grudi će tvoje biti

kao grozdovi na lozi,

miris daha tvoga kao jabuke. 

10 Usta su tvoja kao najbolje vino.

Zaručnica 

Koje odlazi ravno dragome mome

kao što teče na usnama usnulih.

11 Ja pripadam dragome svome

i on je željan mene.

12 Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja,

noćivat ćemo u selima. 

13 Jutrom ćemo ići u vinograde

da vidimo pupa li loza,

zameće li se grožđe,

jesu li procvali mogranji.

Tamo ću ti dati ljubav svoju.

14 Mandragore šire miris,

u našim kućama ima svakog voća,

novoga i starog,

za te sam ga čuvala, o najdraži moj! 

8 

1 O, da si mi brat,

da si sisao prsa majke moje,

našla bih te vani,

poljubila bih te

i nitko me zato ne bi prezirao.

2 Povela bih te

i uvela u kuću majke svoje

koja me odgojila,

pojila bih te najboljim vinom

i sokom od mogranja.

3 Njegova mi je lijeva ruka pod glavom,

a desnom me grli.

4 Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

ne budite, ne budite ljubav mojuš

dok sama ne bude htjela!

POBJEDA I TRAJNOST LJUBAVI 

Zbor djevojaka

5 Tko je ta što dolazi iz pustinje,

naslonjena na dragoga svoga?

Zaručnik

Probudio sam te pod jabukom

gdje te mati rodila,

gdje te na svijet dala

roditeljka tvoja.

Zaručnica 

6 Stavi me kao znak na srce,

kao pečat na ruku svoju,

jer ljubav je jaka kao smrt,

a ljubomora tvrda kao grob.

Žar je njezin žar vatre

i plamena Jahvina.

7 Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav

niti je rijeke potopiti.

Da netko daje za ljubav

sve što u kući ima,

taj bi navukao prezir na sebe.

Braća zaručnice

8 Imamo malu sestru

koja još nema grudi,

što ćemo činiti sa svojom sestrom

kad bude riječ o njoj?

9 Ako bude poput zida,

sagradit ćemo na njemu

krunište od srebra;

ako bude poput vrata,

utvrdit ćemo ih

cedrovim daskama.

Zaručnica 

10 Ja sam zid i grudi su moje kule:

tako postadoh u očima njegovim

kao ona što nađe smirenje.

Braća zaručnice

11 Salomon ima vinograd

u Baal Hamonu,

dao ga je čuvarima

i svaki mora donijeti za urod

tisuću srebrnjaka. 

Zaručnica 

12 Moj vinograd je preda mnom:

tebi, Salomone, tisuća,

a dvjesta onima što čuvaju plodove. 

Zaručnik  

13 O ti, koja boraviš u vrtovima,

drugovi slušaju glas tvoj,

daj da ga i ja čujem! 

Zaručnica

14 Pohitaj, mili moj,

budi kao srna i kao jelenče

na gorama mirisnim!

Osnovne ideje rada na sebi - Maurice Nicoll

BEZ BOJAZNI DA ĆU DA IZGUBIM SEBE

Postoji jedan utisak koji me zbilja drži u istinistosti trenutka  i koji budi moju pažnju, a to je činjenica da dišem. Moja cela pažnja je angažovana tim činom disanja. Nizašta drugo ne znam. Potrebno je da mu ustupim svu moju budnost. Ja sam jedno sa tim osećanjem disanja, ali ne pokušavam da napravim poseban napor u disanju. Jednostavno osećam disanje - udah, izdah, udah, izdah... Pojaviće se misli, ali ih posmatram samo kao misli. Jednostavno kao misli koje dolaze i odlaze. Ne pokušavam da ih se otarasim, niti da se izgubim u njima. Vidim ih, ali im ne pridajem značaj. Vraćam se disanju. U tom stavu ne tražim i nemam želja i ništa ne očekujem.

Dišem, i ja sam to disanje. Da bih to znala, moj pogled se mora zadržati na njemu. Kada jedno ostane bez drugog, ne postoji poredak i nismo ga svesni ali zajedno, oni imaju smisao.  Tada, disanje zauzima mesto bez ikakvog napora ili naprezanja, i ja osećam kako se ono odvija. To zavisi od inteligencije moje misli, od njenog kvaliteta, što može dovesti do svedočenja, svesno bez reči ili objašnjenja, Vidjenja. To zahteva potpunije dopuštanje ( otpustiti sve od sebe ), stanje slobodnije od mog uobičajenog "ja", koje je stalno spremno da se upliće. Pokušavam da ne upravljam mojim disanjem. Puštam ga da bude kakvo jeste.


Prvo započinjem sa otpuštanjem (oslobadjanjem ) napetosti u meni u različitim delovima  tela. Najpre, glava. Osećam razliku izmedju  energije koja je spokojnija i energije poremećene oscilacijama mojih misli. Što ja više dopuštam, oscilacije se povlače i smiruju. Nakon odredjenog vremena, kada osetim da je energija u glavi oslobodjena, prelazim na lice i vrat, a zatim na na kičmeni stub. Sebe održavam u ravnoteži, osećajući dubinu osećaja koje obično ne doživljavam. Moj osećaj je jedna pokornost, poslušnost slobodnoj vibraciji, protočnom činu životne sile koja je u meni. Zatim se spuštam do solarnog pleksusa.  Osećam kako se napetost  i tu oslobadja i nestaje. Povinujem se. Ne upravljam sa energijom. Ona nije u mom vlasništvu ali mi je dostupna. Upoznajem je samo ako je pustim da prirodno ide u stomak. Ako u meni apsolutno ne postoji napetost, ako  je nigde i ništa ne zadržava , ako slobodno ide ka svom izvoru, energiju osećam kao jednu silu druge dimenzije. Ne plašim se da joj napravim prostor i ne osećam se ugroženo.


Pošto se sada osećam slobodnije, okrećem se ka mom disanju. Lagano i nežno dišem, bez ustezanja i bez bojazni da ću da izgubim sebe. Premda  je to kao da sebe ostvarujem, obuzeta u živosti koja je nešto više od uloge mog tela. Imam poverenje u tu živost i dopuštam da se sve zamisli, svi pojmovi  rastvore i nestanu. Ne bojim se da izdišem u potpunosti te pronalazim novi smisao, značenje nečeg svetog u mom ljudskom biću.



Ponovo vidim da verujem samo sebi. Ipak to je aktivna sila vazduha u koju treba da imam poverenje. Kada se osećam više uskladjeno, dišem kao da je disanje kroz centre i tiho izgovorim " Ja Sam ". Kada kažem "Ja", osećam tri centra kao da se nešto uspravlja; I kada kažem "Sam" , takodje osećam ta tri centra ali kao da se nešto spušta. Dok udišem kažem "Ja" i zamišljam da aktivni elementi vazduha ulaze u mene. Kada izdišem, kažem "Sam" i osećam kako ti elementi teku i ispunjavaju moje telo. Ne pokušavam  ništa više da učinim od tog "Ja" i "Sam". Jednostavno izgovaram ( i osećam ) reči u sebi. Sa svakim dahom, pratim to ispunjenje cirkularno sledećim redom: Desno rame, desna noga, leva noga, levo rame, stomak, grudi, glava i zatim čitavo telo.

Jeanne de Salzmann - Reality of Being - Stvarnost Bića

There is an impression that holds me to the truth of the moment and awakens my attention—the fact that I am breathing. My whole attention is engaged in this act of breathing. I know nothing else. I need to give it all my care. I am one with this feeling of breathing. But I do not try to make a particular effort in breathing. I simply feel the breath—inhale, exhale, inhale, exhale. . . . Thoughts will appear. I observe them as thoughts, simply passing thoughts. I do not try to get rid of them, nor do I lose myself in them. I see""them as without reality. And I come back to the breathing. In this state I do not seek and have no desire. I expect nothing.

I breathe, I am this breathing. In order for me to know it, my look must remain on the breathing. When the one is without the other, there is no order, no knowing. Together, they have a sense. Then the breathing takes place without any effort or constraint, and I feel the movement of the breath. This depends on the intelligence of my thought, on its quality, which can bring a look held consciously without words, a seeing. It requires a more complete letting go, a state freer from my ordinary “I,” which is always ready to intervene. I try not to direct my breathing. I let it be what it is.

I begin with letting go tensions in the different parts of myself. First, the head. I feel the difference between an energy that is more still and the disordered waves of my thoughts. As I let go, the waves subside. After a certain time, when I feel the energy is freer in the head, I pass to the face and neck, and then to the spine. I hold myself in balance, feeling a depth of sensation that I do not ordinarily experience. My sensation is an obedience, obedience to the free vibration, the free action of the life force in me. Then I pass to the solar plexus. Here also the tensions let go. I obey. I do not direct the energy. It does not belong to me, it is free. But I really know the energy only when I let it go naturally into the abdomen. If there is absolutely no tension in me, if nothing retains the energy anywhere, it goes freely toward its source and is felt as a force of another dimension. I am not afraid to make room for it and do not feel myself threatened.


Now that I feel freer, I turn to my breathing. I breathe gently, without holding back, without fear of losing myself. It is as though it is my self that I am exercising, engaging in a movement that is more than an act of my body. I trust this movement and allow all ideas, all notions, to dissolve. I am not afraid to exhale completely. And I discover a new meaning, a sense of the sacred in my human self.

I see again that I trust only myself. And yet it is the active force of the air that I should trust. When I feel more balanced, I breathe as though through  the centers and silently say “I Am.” When I say “I,” I feel the three centers as though something stands up; and when I say “Am,” I also feel them, but as though something sits down. When I breathe in, I say “I” and represent to myself that the active elements of the air are entering. When I breathe out, I say “Am” and feel them flow into and fill my body. I do not try to make anything more of this “I” and “Am,” simply say the words to myself. With each " "breath, I follow this order for filling: right arm, right leg, left leg, left arm, abdomen, chest, head and then the whole body.

PRIDAVANJE ZNAČAJA - SPOLJNO I UNUTRAŠNJE UVAŽAVANJE

Unutrašnje pridavanje značaja spada u oblast identifikacije. Kao što znate, proučavanje identifikacije u svim njenim različitim pojavnim oblicima je jedan od najvažnijih vidova praktičnog rada na sebi. Da bismo se setili sebe, neophodno je ne identifikovati se. Međutim, da bismo naučili da se ne identifikujemo, prvo moramo naučiti da ne budemo identifikovani sa sobom. Jedan oblik identifikacije je i unutrašnje pridavanje značaja, koje sadrži nekoliko vrsta, a neke su forme identifikovanja sa sobom. Jedan od najčešćih oblika unutrašnjeg pridavanja značaja je razmišljanje o tome šta drugi misle o nama. I kako se ponašaju prema nama i kakav odnos imaju prema nama. Čovek može osećati da nije dovoljno uvažen, što ga kinji i u njemu budi sumnjičavost prema drugima, čini da izgubi ogromnu količinu energije i može kod njega razviti nepoverljiv i neprijateljski stav. 

Na blog strani Iza Granice koju vodi jedna divna osoba, kojoj se ovom prilikom  zahvaljujem, se nalazi 13 tekstova o spoljnom i unutrašnjem uvažavanju od Moris Nikol-a. Nadam se da  mi  neće zameriti što ću ove  prevode objaviti na  blogu i FB strani Gurdjijev.

Linkovi do prevoda su ispod:

I, II, III, IV, V, VI, VII, VIII, IX, X, XI, XII, XIII

GOSPODE POMILUJ GA

" Video sam jako puno ljudi koji su umirali. On Nije umro kao drugi. On je umro kao Kralj."

Ove reči  je izgovorio njegov višegodišnji lekar i potvrdjuju ono što je bio. 

U jednoj od knjiga  koje sam pročitao pisalo je da je u bolnicu otišao sa smeškom iako je bio u vrlo teškom stanju u nesnosnim bolovima  dok su ga odvodili iz njegovog stana u Parizu. Znao je da je gotovo i da se nikada više neće pojaviti pred svojom familijom i učenicima. Dok su ga vodili u bolnicu u nosilima neko ga je upitao: " Gospodine Gurdjijev, a gde ćete otići kada umrete, da li to možete da nam kažete?"  Glavu je okrenuo ka njemu, pogledao ga i rekao: " Ne znam. Možda ipak na Tibet."  

Zvučao  je veoma ozbiljno!

O tome što je rekao bi moglo svašta da se nagadja, ali ćemo  ostaviti za neki drugi put.

Šta se dešavalo dalje možemo videti kroz priču nekih od njegovih učenika:

"Leži na divanu, pokriven do grla sa svetlim velom ukrašenim srebrnim i zlatnim nitima, obloženim i posutim crvenim ružama, rumenim orhidejama, belim cvećem, dok se sa obe strane glave nalaze ogromni buketi ljubičica.  Kapela je osvetljena svećama. Obučen je u svom najboljem sivom odelu. Lice mu izgleda kao statua. Juče je izgledao još živ, neznatan osmeh ga je činio da baš izgleda upravo tako. Koža mu je bila vrlo neobične nijanse lavande. A danas, danas  je tamnija, osmeh se izgubio, već je otišao, oči su počele  da tonu, usne izgledaju kao ozbiljna linija, mada ne sasvim kruto. Moguće da je to bilo preuzimanje maske mrtvaca koja ga je promenila, ali sumjam u to. Izgleda kao da upravo kaže: " Sada odlazim sa svim mojim tajnama i misterijom. Moj rad je ovde završen." 

 "Zadnja cela dva dana, celu prošlu noć kao i ovu, narod se kreće kao reka ka bolnici, stojeći u liniji kako bi ušli unutra i videli ga. Stajali su u najvećoj i potpunoj  tišini za koju sam znao i samo zbunjeno gledaju u njega. Tu malo dalje svi plaču. Juče kada je došao Benet, briznuo je ridajući u plač. Toliko mu je bilo teško  da je morao  da izadje napolje zbog toga, ali ipak svi smo mogli i dalje da ga čujemo sa odredjene distance."

"Juče prepodne je napustio ovaj svet oko pola jedanaest. Javili su mi telefonom oko 10 sati o njegovom stanju i rekli mi da je ono i dalje teško bez promena, isto. Bila sam u hotelu zajedno sa Dženet jučer. Kejti je bila u nabavci, kada je Rasel pozvao i rekao da je umro. Čim sam skupila snagu da se pomerim iz mesta otišla sam u Neuilly ( deo predgradja Pariza ). Vera, gospodja de Salzman, Gabo, Valja i mnogi drugi su već bili tamo na okupu. Tada mi je Vera i rekla da je već bio u procesu balzamovanja i da bi trebali da ga vidimo pre nego što ga odvedu do kapele. Dok se čekalo, objavila je da je uzrok njegove smrti bio rak jetre i da je zbog toga izgledalo kao da spava satima. A  pre nego što je umro, doktor  je u jednom trenutku podigao njegov očni kapak i jasno video da mu je Gurdjijev uzvratio pogledom i da je bio potpuno svestan."

"Desio se i zanimljiv fenomen:

Četiri sata nakon njegove smrti, njegovo čelo i glava su bili i dalje topli i doktor to nikako nije mogao da razume. "

"U petak je gospodja de Salzman govorila sa Georgijem Ivanovičem  na Ruskom jeziku. On joj nije ništa odgovarao ali je podigao svoju ruku i pružio ju je kako bi je ona uzela. 

Držala se  apsolutno veličanstveno. Na službi, juče, sedela je blizu njegove glave potpuno belog lica, zatvorenih očiju sa kojih su se sporo slivale suze. Njen ( takodje Gurdjijevljev sin ) sin Mišel stajao je tik uz nju. Nije bila tu tokom službe prepodne. Ruski sveštenik je pevao molitvu, njegov asistent je ga je pratio. Svi smo držali tanke sveće u  desnoj ruci i samo gledali i gledali u "prazno". Crkva je bila mala da primi sve koji su došli. Bili smo skučeni svi zajedno kako bi se napravio prostor sve dok nismo dodirnuli pogrebnu postelju. Oni koji nisu mogli da udju unutra stajali su napolju i slušali. Zatim kada se služba završila i kada smo izašli , gomila ljudi koja je bila napolju  čekala je da krene unutra.  Naravno njegovo telo ni u jednom trenutku nije bilo samo. Nekoliko ljudi je dobrovoljno provelo svaku noć pored tela."

"Kejti je zajedno sa Raselom otišla večeras, dok ja idem sutra ili prekosutra naveče. U sredu nakon podneva njegovo telo će biti odnešeno do Ruske crkve i u 11 u četvrtak će započeti velika služba - opelo ( rekvijem ). U 12 svi smo pošli za Fontainebleau na sahranu. U medjuvremenu, doći će do velike gužve svakog poslepodneva, zbog ljudi koji su čuli sa zakašnjenjem o njegovoj smrti, posebno oni iz Engleske koji treba da dodju."

"Dženet je samnom ovog jutra u 11.30  na liturgiji ( misa ) i opelu ( rekvijum ) u Ruskoj crkvi. Potpuno ispunjena svećama, cvećem, glasovima svešetenika koji su bili odeveni u zlatno bele odore, pop sa božanskim pevanjem. Oh, kako je lep Ruski jezik!  Crkva je ispunjena sa ljudima i to ne samo sa onim koje smo poznavali, već sa stotinama njegovih sledbenika koje nikada nismo videli. Ljudi koje ja nikada nisam videla za sve ove godine koje sam provela sa njim."

"Nakon svih tih molitvi, pojanja i pevanja, završilo se. U toku jednog sata svi su prošli pored njegovog kovčega. Jedan po jedan po desnoj strani. Svi ožalošćeni, sa suzama koje im se slivaju niz obraze,  klanjaju se ka njegovoj glavi, prolazeći pored, zastaju  blizu ikone koja je stajala do  njegovih nogu, ljubeći je, nastavljajući dalje sa leve strane. Svako ožalošćen ponaosob, bez svesti o sebi  se oprostio od njega ceremonijalnom jednostavnošću koja je parala njihova srca i činila ih otvorenijim u odnosu na pre, ukoliko je to bilo izvodljivo. Zatim su svi izašli napolje na vazduh, da popiju nešto ili na kafu, a mi smo se  u 2 sata vratili nazad u crkvu.  Gomile ljudi su stajale duž ulice gledajući kako Ga izvode napolje i stavljaju u veliki pogrebni automobil, čiji je krov bio prekriven cvećem koje su mu doneli. Njegovi najbliži su se vozili sa njim a stotine drugih su se vozili iza u pratnji sa privatnim automobilima i u 4 baš velika puna autobusa. Ulice su bile u zastoju, blokirane za saobraćaj u čitavom bloku oko ruske crkve sa narodom koji se okupio da gleda sahranu koja je izgledala kao spektakl. Vožnja do Fountainebleau je bila duga oko sat i po. Bila sam zajedno sa Lilian i nekim veoma bogatim, šik i dosadnim Englezima, starim sledbenicima Uspenskog."

"Starim poznatim putevima, ulicama, mestima, krivinama, ka šumi pravo za Avon. Na oštrom sunčanom danu po ledenom vetru stotine nas smo prošli grobnu kapiju, prateći ga ka porodičnoj parceli."

"Videla sam kako grobno mesto zjapi u kamenitom vodnjikavom tlu, duboko, duboko, duboko, mračno duboko. Nosači kovčega su ga spustili unutra. U tom trenutku se čuo veliki uzdah okupljenih, jedini zvuk koji su ispoljavali kada su bili okupljeni zajedno od kada je on umro. Sveštenik je došao da ga isprati i pomogne sa njegovim pojanjem i molitvama." 

"Gurdjijev je pred smrt  svojim učenicima dao instrukcije  za sahranu. Zapamćene su poslednje reči koje je  sveštenik izgovorio pre nego što su pokopali njegovo telo.  Bio je to deo iz njegove baletske predstave, spektakla - Borba Madjioničara":

"Gospode Bože, Tvorcu naš i svi vi koji ste Njegovi pomoćnici, molimo vas, pomozite nam da budemo u stanju da se setimo sebe u svakom trenutku kako bi izbegli nevoljne, nesvesne radnje, jer se samo iz njih zlo može ispoljiti samo po sebi."


"Kasnije su svi  prošli pored te grozne rupe, bacajući grumenje zemlje dole na sanduk, a zatim klečući se prekrstili i nastavili dalje. Bilo je gotovo. Nestao je iz naših života zauvek."


Naravno da to nije baš tako! Njegovo delo, njegov rad, drevno učenje koje je doneo na zapad i dalje živi kroz sve one koji su se odlučili da se upuste u borbu sa samim sobom težeći dobroti koja je duboko skrivena u njima naslagama smeća koje je nastalo neprisutnošću, stalnim identifikacijama, besmislenim željama koje u svima uzrokuju pojavu strasti koje ih večito pretvaraju u robove sila tame, beznadja, očaja.

Neka ovaj trenutak danas bude njemu posvećen  uz veliku zahvalnost za to što je ostavio trag u nama i pokušao da nas nauči kako da se priključimo silama dobra i svetlosti u večitoj borbi sa zlom koje se zapravo nalazi unutar nas.

Pogledajmo ovaj kratak film i prisetimo se njegovog lika i dela na vremenskoj stazi i pomolimo  se onako kakav je i običaj na dan kada se prisećamo naših voljenih koji su napustili truležna tela i otišli tamo negde što ostaje večita tajna za sve nas. 

Primirimo se minut, dva. Usmerimo pažnju ka sebi, telu. Osetimo disanje koje nesmetano i prirodno teče. Zatvorenih očiju budimo prisutni, pomislimo na njega i pomolimo se:

Gospode Bože, pomiluj ga.
Gospode Bože, pomiluj ga.
Gospode Bože, pomiluj ga.

Amin!

PRISUTNOST

Vrlo interesantan odlomak učenja Eckhart Tolle-a koji učenicima IV puta pojašnjava šta je to prisutnost, pažnja i kako ostati u njoj.

Ima puno učitelja, ali su retki oni pravi kao Eckhart koji mogu i znaju da prenesu znanje kroz svoje lično iskustvo, kroz uložen napor, kroz borbu u sećanju sebe,  i  pomognu drugima da dodju do oslobodjenja. 

Gurdjijev je često govorio da mašine završavaju život, umirući kao psi na lancu ( robovi svojih misli ). Data nam je mogućnost. Od nas zavisi da li će to biti tako. Potreban je napor, stalna borba da ostanemo prisutni.




Ode li čovjek liječniku i kaže: »Čujem glasove u glavi«, vjerojatno će ga liječnik poslati psihijatru. Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesvjesni misaoni procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim monolozima ili dijalozima.

Vjerojatno ste na ulici susreli »lude« ljude koji bez prestanka razgovaraju sa sobom ili mrmljaju. To se ne razlikuje mnogo od onoga što radite vi i svi drugi »normalni« ljudi, osim što ne govorite naglas. Glas iznutra komentira, nagađa, prosuđuje, uspoređuje, žali se, nešto mu se sviđa, nešto ne i tako u nedogled. Taj glas ne mora biti povezan sa situacijom u kojoj se upravo nalazite; možda oživljava davnu ili nedavnu prošlost, možda uvježbava ili zamišlja moguće buduće situacije.

Razmišlja li o budućnosti, nerijetko zamišlja kako će stvari krenuti u pogrešnom smjeru ili zamišlja negativan ishod; to nazivamo zabrinutošću. Katkad su ta razmišljanja praćena vizualnim slikama ili »mentalnim filmovima«. Čak i ako se glas odnosi na trenutačnu situaciju, protumačit će je pojmovima prošlosti. To je zato što glas pripada uvjetovanom umu, koji je rezultat sveukupne vaše prošlosti, kao i kolektivnog kulturalnog misaonog sklopa koji ste naslijedili.

Dakle, sadašnjost promatrate i prosuđujete očima prošlosti i dobivate potpuno iskrivljenu sliku. Nije neuobičajeno da taj glas predstavlja čovjekova najgoreg neprijatelja. Mnogi ljudi žive s mučiteljem u glavi koji ih neprestano napada, kažnjava i iscrpljuje im životnu energiju. To je uzrok neizrecive bijede i nesreće, kao i bolesti.

Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma. To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti prvi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi.
Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploče koje se već godinama okreću u vašoj glavi. To sam htio reći kad sam govorio o »nadziranju mislioca«, odnosno: slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi svjedoka.

Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo kako taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvatiti: ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje izvan misli.

Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao njezina svjedoka. Probudila se nova dimenzija svjesnosti. Osluškujete li misao, osjećate svjesno prisustvo – svoje dublje ja – u pozadini ili ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama i brzo se povlači, jer više ne pružate energiju umu poistovjećujući se s njim. To je početak kraja nesvjesnog i prisilnog razmišljanja.

Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo do prekida – to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti prekidi biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali postepeno će se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osjetiti duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doživljene jednote s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.
To ne nalikuje na stanje transa. Uopće mu ne nalikuje. Ovdje ne dolazi do gubitka svijesti. Istina je upravo suprotna. Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom. Bit ćete potpuno prisutni.

To stanje također pojačava učestalost vibracija energetskog polja koje daje život fizičkom tijelu. Što se dublje spuštate u carstvo bez misli, kako se to ponekad naziva na Istoku, spoznat ćete stanje čiste svijesti. U tom stanju vlastitu prisutnost osjećate s takvom snagom i radošću da sveukupno razmišljanje, emocije, fizičko tijelo, kao i cijeli vanjski svijet, postaju relativno beznačajni u usporedbi s tim stanjem. Pa ipak, to nije sebičnost, nego stanje nesebičnosti. Odnosi vas izvan onoga o čemu ste prije razmišljali kao o »vlastitom ja«. Ta prisutnost ste vi sami, a istodobno je nezamislivo veća od vas. Ovo što vam pokušavam prenijeti može zvučati paradoksalno, pa čak i proturječno, ali nema nikakva drugog načina na koji bih to mogao izraziti.

Umjesto da »nadzirete mislioca«, prekid u struji misli možete izazvati sasvim jednostavno, usmjerivši žarište pažnje u sadašnji trenutak. Postanite snažno svjesni sadašnjeg trenutka. To će u vama probuditi duboko zadovoljstvo. Na taj način odvlačite svijest od umnih aktivnosti i stvarate prekid u mislima te postajete iznimno budni i svjesni, ali ne razmišljate. To je suština meditacije.

To u svakodnevnom životu možete provoditi tako što ćete se pozabaviti bilo kojom rutinskom aktivnošću koja vam inače predstavlja samo sredstvo do nekog cilja, dajući joj potpunu pažnju, tako da sama sebi postane ciljem. Primjerice, svaki put dok hodate uz i niz stepenice u svojoj kući ili na radnom mjestu, pomno usmjerite pozornost na svaki korak, pokret, pa čak i na disanje. Budite potpuno prisutni.

Kad želite oprati ruke, obratite pozornost na sve osjetilne opažaje povezane s tom aktivnošću: zvuk i dodir vode, pokreti ruku, miris sapuna i tako dalje. Kad ulazite u automobil, nakon što ste zatvorili vrata, zastanite nekoliko sekundi i promatrajte ritam disanja. Postanite svjesni tihog, ali moćnog osjeta prisutnosti. Postoji samo jedno sigurno mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi: stupanj unutarnjeg spokojstva.

Najvažniji korak na vašemu putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj: naučite raskinuti poistovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjetlost vaše svijesti. Jednoga dana možda ćete shvatiti da se smijete glasu u glavi, kao što biste se nasmijali vragolijama djeteta. To znači da sadržaj uma više ne shvaćate ni izbliza tako ozbiljno, budući da vaš osjećaj vlastitog ja ne ovisi o njemu.

Eckhart Tolle

ŽIVETI OD VAZDUHA

Prvi moj susret sa ovom temom, a pre bi se to moglo nazvati fenomenom, bio je tokom čitanja knjige Monah Kalist. Biografska knjiga  monaha koji je bio učenik daleko poznatog Vladike Nikolaja Velimiroviča jednog od najvećih  besednika i svetskih umova tog vremena. Više o njemu možete pogledati u filmu.

U knjizi monah Kalist piše o Vladiki da je bio prozorljiv ( vidovit ) i da je znao šta se dogadja u svetu van njegova 4 zida a da nije izlazio vani.  U jednom trenutku za Vladiku kaže: 

"Iako je on svoju prozorljivost krio, uverio sam se u nju po mnogim događajima koje sam svojim očima gledao. Razmišljao sam o toj njegovoj osobini i pitao se: Kako može da zna šta se događa napolju, a ja ne mogu? Kako on zna šta ja mislim, a ja ne znam šta on misli?"

To je bio trenutak kada se odlučio da učini nešto i otkrije te njegove sposobnosti. 

"Posmatrao sam ga i pratio svaki njegov korak i pokret, u nameri da vidim i shvatim kakav je on čovek. Želeo sam da budem isto kao on, ali nisam znao kako to da postignem. Mislio sam da on zna neki tajni put i način za postizanje duhovnih dubina, i da to krije od nas."

"Znao sam šta jede, kako se moli, gde spava, ali nisam znao šta radi noću kad ostane sam u svojoj sobi. Primetio sam da se jedna daska na njegovima vratima rasušila, i da se jedan čvor odvojio i bio gotov da ispadne. Sinula mi je ideja: evo kako ću videti šta noću radi!"

"Sutradan je vladika otišao poslom u grad; izbio sam čvor i pažljivo ga očistio; sa njegove spoljne strane zabio sam ekserčić i vratio čvor na njegovo mesto u dasci; dobro je stajao, a lako ga je bilo izvaditi."

"Tog dana radio sam svakodnevne poslove, a uveče, kad se on vratio, čitao sam psalme i molili smo se. Posle sam otišao u svoju sobu, svukao se i legao u krevet. Kad su se svetla u hodnicima ugasila, izvukao sam se iz kreveta i pažljivo, na prstima, prišao vratima vladičine sobe."

"Čučnuo sam i oprezno izvukao čvor. Kroz otvor je šiknuo tanki mlaz svetlosti u hodnik. Ali sam se spetljao; ekserčić je, valjda, bio mali, pa nisam mogao dobro da ga uhvatim; ispustio sam ga i čvor je lupnuo o pod. Vrata su se otvorila. Pre nego što sam mogao da
se priberem, nad sobom sam ugledao ogromnu glavu Nikolajevu."

"Odskočio sam i potrčao niz stepenice. Prepoznao me. Vikao je za mnom, zvao me da se vratim i obećavao mi da neće bilo šta nažao da mi učini. Ali ja nisam smeo da se vratim. Stideo sam se. Malo sam se i plašio da me u ljutini ne udari, znao sam da je preke naravi."

"Nisam smeo u oči da mu pogledam. Noć sam proveo u dvorištu. Sutradan sam se opet krio od njega; nisam se usuđivao da uđem u zgradu. Sledeće noći sakrio sam se dobro u jednom ćošku mitropolije i tu zaspao. Oko ponoći neko me uhvatio za kosu. U mraku nisam video ko je. Tek kad sam čuo glas, znao sam da je on."

"Ne boj se Dobrivoje. Idi u svoju sobu i spavaj", rekao je. Uveo me u sobu, sačekao da legnem, pokrio me kao da sam dete, i tek tada otišao. Bio sam zbunjen i čudilo me što mi nije rekao nijednu prekornu reč."

"Sutradan, rano ujutru, pozvao me i naredio mi da iz šupe u njegovu sobu donesem nogare i daske za krevet. Prethodno sam ih dobro oprao. Dok sam sklapao krevet, on je pozvao kuvara i saopštio mu:

"Filipe, od sad pa dok te ne pozovem, slobodan si. Plata ti ide kao kad radiš."

Otpustio je kuvara, a kad smo ostali sami, rekao mi:

"Ti hoćeš da budeš monah, Dobrivoje. Ako si muškarac, spremi se za junački podvig!"

Upravo u tom trenutku započinje nešto što mi je dalo okidač da se upustim u tu avanturu gladovanja, ali ne običnog. To je bilo potpuno gladovanje u kome nije bilo ni hrane ni vode prvih 7 dana, sledećih 7 dana samo mala količina vode i poslednjih sedam dana razblaženi cedjeni sokovi od prirodnog voća u procentu od 25-40% na dve do tri čaše vode tokom dana. U meni se javila odluka da ako to mogu oni, mogu i ja.

Uglavnom, Vladika Nikolaj je uveo Kalist-a u podvig  gde su započeli gladovanje. Kalist je izdržao nekih 10-tak dana, nije ni jeo ni pio, dok je Vladika bez problema gladovao punih 16,  iako mu je  namera bila 30 dana. Nešto drugo ih je sprečilo što dalje možete pročitati u knjizi, manje više u ovom trenutku  je to nebitno.

Kakav je to osećaj i šta se dešavalo u mojoj svesti istovetno je opisano u knjizi, osim što moram da napomenem da su mi pluća sedmi dan krckala i pucketala kao one prašnjave bombonice koje deca stavljaju na vrh jezika te puckaju i tope se u ustima. Bilo je vrlo šokantno ali sa uvidom  da mogu  živeti bez vode i da se to moglo produžiti iako zvanična medicina govori suprotno. Naglašavam da je tokom gladovanja radjena i molitva srca.

Već nakon 14 dana glad više uopšte nije postojala, čak šta više osećanje prijatnosti i lakoće u telu je bilo sve veće. Ogromna energija se troši na hranu i njeno preradjivanje u telu, tako da sam uzdržavanjem od nje, na raspolaganju imao višak  koji je bio korišćen za sećanje sebe. Na početku sa gubitkom fizičke snage izgubila se i snaga koja pokreće um na prosudjivanje i stalno komentarisanje svega što vidim. Potpuno je izostala bilo kakva kritika, etiketiranje ili potreba da nečemu dam neki naziv, opis, ime. Ono što je postojalo u tim trenucima bi mogli nazvati potpuna prisutnost i jasno vidjenje. Otvorio se jedan novi svet, svet razumevanja bez potrebe da mu  dajem neki opis. Sve je bilo na svom mestu i baš onako kako treba, bez prisustva nekog ja koje ima potrebu da bilo šta kaže. Tih dana javili su se bezbrojni uvidi, jasnije vidjenje sebe i sveta oko mene. Jedan od interesantnih uvida je bio da je svet sačinjen od glagola, a da je sve ostalo deo uma ( pridevi, imenice..itd ). Sve je bilo jedan veliki pokret, kreacija i  taj ritam je pratilo osećanje jedinstva, sklada sa svim što postoji. Čitava vaseljena je bila odraz  Jedinog što postoji. 

Vremenom  ne samo da mi se fizička snaga vratila u normalu, čak šta više ona se povećavala. Koncentracija je bila izoštrena, um je bio bistriji, ali, naravno i to je imalo svoje granice.  Manje sam spavao i imao sam više energije i vremena za stvari koje sam radio. O tehnici i  dobicima tokom i nakon gladovanja pogledajte ovde.

Dakle, u poslednje vreme  činjenica je  da na planeti postoji više ljudi koji imaju tu sposobnost da se uzdrže od jedenja hrane i pijenja vode. Mnogi od njih su bili pod stalnim nadzorom lekara i po 300-400 dana te je zvanična nauka  potvrdila da je sve to moguće ali nije mogla da da neko posebno interesantno objašnjenje.

Ne bih sada da se izjašnjavam i gubim vreme zašto je to moguće, ali juče je jedan od njih koji živi na prani bio gost u poznatoj emisiji na ovim prostorima koja se bavi "neobjašnjivim pojavama". Njegovo ime nije Hira Ratan Manek već Victor Truviano koji živi od vazduha i ljubavi,  i koji naglašava značaj svesnog disanja. Iz njegovog izlaganja jasno se vidi da se hrani višim vodonicima, da sa lakoćom prelazi drugi svesni šok i da živi u Blagodati. Naravno njegov put i način da dodje do toga nije pokazatelj da i vi treba da krenete njegovim stopama i ispadnete jedan od onih idiota o kojima je Gurdjijev govorio. Za tako nešto potrebna je vežba, postovi, gladovanja i pre svega izuzetno jaka volja i višegodišnje pripreme uspostavljanja kontrole nad drugim telima i ustoličenje gospodara.

Pogledajte film i sami zaključite da li ovo što Victor  priča ima dodirnih tačaka sa učenjem Gurdjijeva i izdvajanjem elemenata iz vazduha udisanjem:

Password za gledanje filma: jesam