HLEB NAŠ NASUŠNI

Istočni vijetre u zoru zapuši, milujući Lejline uvojke na uho joj reci:

Jedan, koji je za tebe sve dao, leži u prašini na putu ka tebi.
On traži tvoj dah u pirkanju zraka i svoju bol za tobom zemlji povjerava.
Pošalji mu jedan dašak vjetra, kao znak da se i ti njega sjećaš!

O Voljena, da nisam moju dušu tebi posvetio i drhtao poput vjetra iz čežnje za tobom,
prašina na kojoj sada ležim ne bi imala nikakve vrijednosti
i takvu dušu bi bolje bilo izgubiti.

Pogledaj, izgaram u vatri moje Ljubavi i istovremeno se utapam u suzama boli.

Čak i samo Sunce, koje svijet osvetljava, sprženo je od mojih vatrenih uzdaha!

Ti, nevidljiva svijećo u kući moje duše, ne muči noćnog leptira koji oko tebe kruži!

Tvoje su oči moje oči opčinile, tako da mi san i danju i noću izmiče.

Tuga za tobom je utjeha mog srca, njegova rana, a takodjer i Njegova mast ljekovita.
Ah, kad bih od slatkoće tvojih usana makar sasvim malo meni poslala!

Moj mjeseče, ti koji si iznenada od mene odvojen urokljivim pogledom,
daleko od sočnog ploda neprijatelj me je žednog ostavio,
nakon što mi je prvo ovaj plod iz ruke uzeo, a potom na moju smrtnu ranu prstom pokazao.

Došao je  trenutak da ostvarim davnu želju i napišem nešto o priči nad pričama. Uvek na vreme, s razlogom i kada treba, a ne kada sam ja to želeo.

Da li   uopšte  znate da je ona odavno napisana i da u ovom trenutku ne postoji nijedna koja će je ikada nadmašiti. To je najljubavnija priča od svih. Najljubavnija svih vremena. Iako na prvi pogled deluje kao da je obična, ona to nikako nije. Iako se reklamira i prodaje pod kategorijom romantika, morali bi da znaju da se u njoj krije nešto mnogo vrednije.  Mora se reći da je sam dragulj i ne  može se uporediti ni sa jednim koji trenutno postoji. Onog trena kada ga otkrijete, sve vaše želje i sve što posedujete postaće vam potpuno beznačajno. Stoga ako niste znali, znajte!

Da se to Blago ne zadobija lako. Čak šta više, da bi ga stekli, potrebno je da se odreknete svega osim Jednog.  Sigurno se sada pitate šta je to i o čemu se radi? 

Pa, da li ste spremni da žrtvujete sve, pa čak i sebe, ne očekujući ništa, nikakvu dobit, korist. A zauzvrat kao nagradu da  vam se vrati nešto sasvim neočekivano: patnja, bol, kidanje u grudima, rascep duše, osećaj  ravan nestajanju. Ali kome  još  to treba u životu? 

Kada Ga otkrijete napraviće vam dar mar, onako isto,  kada i Uran udje u vašu kuću rodjenja i napravi pretumbačinu u vašem životu. U svoj toj zbrci izgledaće vam kao da se sve ruši, da se sve  menja i ništa ne valja, a onda neočekivano  na kraju tunela, njegovim izlaskom bićete počašćeni nečim dobrim.

Ovo je priča o najuzvišenijoj Ljubavi!  To nikako nije ona obična koja ima i svoju drugu stranu! Ne, to je Ljubav potpune i nesebične predaje!
 
Čemu nas ona uči? Da li je treba preboleti?  Ima li leka za nju i može li se u njoj  biti, a volji Božijoj opirati?

Ono čemu me je ovaj rad naučio jeste nešto potpuno neočekivano od onoga zbog čega sam i ušao u njega. Zato mu opet i opet iznova, neizmerno hvala. Hvala svim učiteljima koji su se nesebično predali u vrlo teškim uslovima zajedničkih i kratkih perioda rada,  znajući ili ne znajući možda, svo to vreme šta se krije iza i iznad onoga što su nam prenosili. Sada tek vidim, i postaje mi potpuno jasno, da me je jedan čovek, idejni stvaralac objektivnog učenja, u stvari sve vreme usmeravao i vodio tim odredjenim putem. Putem do nepoznatog cilja. Putem kojim sam postajao sve manji i manji a, paradoksalno, od samog početka sam želeo da bivam sve veći i veći, spoznavajući svoju veličinu i stvarajući moćnog upravitelja koji će pod svojom kontrolom kao krotitelj držati u šaci svu tu armiju nekontrolisanih mojih  "ja", s ciljem da upravljam svojim životom i činim sve onako po mojoj volji. Onako kao pravi Mag, kako sam doživljavao to učenje na početku. Oh... Bože, oprosti mi, na tom grehu.
 

Na današnji dan pre 66 godina, svoje smrtno telo napustio je Georgij Ivanovič Gurdjijev. Ne postoji reč zahvalnosti koju mogu sada da mu  iskažem, a i reč nije ni potrebna jer postoji nešto drugo. Drugo, što ne pripada ni umu ni telu, ni ovom svetu, neiskazivo je. Znam da bi me sigurno razumeo,  nesebično kao i uvek, možda nasmešio  brk, pogledao preko oka. Tvoj cilj je više nego ostvaren. Naučio si me koji su to utisci i hrana kojom treba da se hranim.  Dragi učitelju zbogom. Molitvama svih nas blagosloven budi.  Došao je trenutak da se rastanemo jer sada ovako opijen znam šta se sve skriva iza tvojih tajnih namera i drevnog učenja o postojanju i svrsi bića.

Da li u ovom trenutku možete da se setite neke vaše neostvarene ljubavi? One koju ste nekada žarko želeli ili je sada želite , ali ne možete ili nije mogla da vam se ostvari. One koja je bila obostrana i koja je zapalila vatru, gde ste jedno drugom ogledalo bili. One gde vam se grlo stezalo, a usne podrhtavale. One koja vam je razdirala grudi i koja vas je činila takvim da danima niste bili u stanju da spavate, da ne jedete ništa, pa čak ni usta da otvarate. One zbog koje(g) su vam suze koje ste skrivali, lile u potocima.  One gde u vašem svetu  nije postojalo ništa osim Nje ( Njega ). Ništa vam nije bilo važno. Mislili ste samo na jedno.  Kako da dospete u nečiji zagrljaj,  da bi vam se duše spojile.

Da li vam je u tim trenucima kada ste zaljubljeni bilo važno da nešto kažete?  Da li  bilo šta na ovom svetu tada za vas ima bilo kakav značaj osim tog susreta, jedinstva?  Ne, nema!  Za vas ništa više nije bitno. Pažnja vam je usmerena samo ka tome. Ni strah od smrti ne postoji. Nema gladi. Brige za budućnošću. Prošli dogadjaji postaju potpuno nevažni. Vaše oči oslikavaju dušu koja tuguje. U mislima vam je samo jedno. Svet oko vas,  apsolutno vas ne interesuje. Samo Ljubav, Ljubav, Ljubav i Ljubav. Ta Ljubav je praćena čežnjom, bolom. Bolom koji je strahovit, a ujedno i toliko lep, veličanstven, da ste kao zaljubljeni ( zaljubljena ) u trenucima te ljubavi i zarad Nje ( Njega ) potpuno spremni ( spremna )  na bilo kakvu žrtvu. Pa makar ona bila i odsecanje udova. Čeznuti za draguljem koji ne posedujete, kao što i školjka čezne za svojim biserom. Zaljubljeni ( zaljubljena ) očajno ište jedinstvo sa Voljenom ( Voljenim ), da je čak spreman ( spremna ) zbog nje i u vatru da skoči, u samu smrt ( da otvori svoju školjku ) i da je više nema. Ta Ljubav je toliko čista da ste potpuno spremni celog ( celu ) sebe da predate. I dušu. I telo. I sve što posedujete. Sa ogromnim poverenjem, bezbrižnošću. Stapanje sa Voljenom ( Voljenim ).


Potpuno opijeni od takvog Vina pijansto je najteže. Ono je ravno ludilu. U njemu skoro da nema spavanja, kao što ni Monasi na Svetoj Gori Atonskoj ne spavaju, već se danonoćno mole za spasenje duša svih nas. O toj ljubavi je i Rumi pripovedao kroz priču o tri leptira:


Ljudi ovog svijeta su kao tri leptira ispred plamena svijeće.

Prvi je prišao bliže i rekao:"znam o ljubavi".

Drugi dotaknuo plamen,opržio svoja krila i rekao:"znam da je ljubav vatra koja može opeći".

Treći se bacio u srce plamena da bi ga okusio...samo on zna šta je istinska Ljubav.

U jednom veličanstvenom, književnom, alegorično spiritualnom delu, koje u sebi krije mistično učenje, koje je isprepleteno skrivenim simbolima počev od uvojaka kose koja predstavlja Boga, Apsolut, Svet,  ili polumeseca koji označava silu pomirenja, zatim pastirske frule Naj ili kavala koji para čežnjom za povratkom domu svome..itd, Priča ta započinje tako što su:

Lejla i Medžnun zajedno, miris jednog cvijeta omirisali. Ime tog cvijeta niko ne zna, a uz to ga niko vidio nije, a draž mu je toliko velika. Njih dvoje su se danju pojili najsladjim vinom i miomirisom, a beskrajne noći provodili u priči i u mašti, a što su se, sve više opijali, i jedno u drugo dublje utapali, sve manje su obraćali pažnju na svet koji ih je okruživao. 

Živeli su sami na pustom ostrvu njihovih zanosa i snova. Pronašli su jedno drugo i ništa im više potrebno bilo nije. Dragoceno vreme su noćima provodili, dok su drugi tek slova sricali i pisali. Očima u tišini, naučili su govoriti, da im je to bilo sasvim dovoljno da čak ni prvi sočan poljubac pao nije. 

Odjednom kao preko noći dogodilo se nešto. Nešto što nije bila njihova želja, niti njihova volja.  Iako je  ta ljubav bila obostrana nemoguće ju je bilo ostvariti. Medžnunova bol postaje sve veća i veća, a nepodnošljiva od onog trenutka  čuvši da je Lejla o tome ćutala i tajno dvostruku bol trpela. 

Da li se takva bol, takav požar mogao ugasiti bilo čim? Naravno da nije, jer  vatra koja plamti je isti onaj plameni oganj u žbunu kupine koji gori a ne sagoreva, i kojim je Bog  u ognjenim kočijama Iliju uzdigao na nebesa. Ta vatra jednom kada se upali, ugasiti se više ne može.

U ovom trenutku  ništa ne posedujemo, ni ti ni ja.
Ništa nije ni moje ni tvoje, i nije isto kao i pre.
Stoga stanimo kao sluge pod  krunu ovu, sluškinji i slugi,  je mesto ispod nje.

Neka nas Voljeni, prigrli ogrtačem istine i stavi pod okrilje svoje.

U tišini ljubavi  večne, mesta ima za sve,
Tako i za nas dvoje.

Daj ispraznimo sada čaše, nek' se to Fino u nas toči.

Oh, Dragi naš i mili Bože okupaj nas  Ljubavlju tvojom,
da opijeni u Tebi jedinom koji postojiš,
nestanemo i pre nego što zaista sklopimo oči.

Ti si sazdo ova ja i ti, kao krunu stvaranja,

Da bi se samim Sobom poigrao igre obožavanja.

Na kraju svake igre zvane ti i ja, jedna će duša postati,

i na kraju te priče u Voljenom nestati.

Ma potroših život, srce, potroših oči svoje,

Jer mišljah da ludo zaljubljen i Voljeni su neko dvoje.

No sad saznah, nešto suhog zlata vredno.
Gde ja videh dvoje, beše samo jedno.

 

Ветре, моринянино
я вей ми,
вей ми вей ми
ветре

Далек ми гласа да носиш
я вей ми,
вей ми вей ми
ветре

Ветре, моринянино
я вей ми,
вей ми вей ми
ветре

гласа да носиш
я вей ми,
вей ми вей ми
ветре

download knjige

ODSUSTVO JEDINSTVA U ČOVEKU - THE ABSENCE OF UNITY IN MAN

Uspenski - U Potrazi za Čudesnim

Veoma često, skoro u svakom razgovoru, Gurdjijev se vraćao na odsustvo jedinstva u čoveku.

Jedna od veoma važnih čovekovih grešaka, rekao je, jedna koju moramo zapamtiti je iluzija o njegovom ja.

Čovek kakvog ga poznajemo, 'čovek-mašina', čovek koji ne može da 'dela' i kome se sve 'dešava', ne može imati postojano i jedinstveno Ja. Njegovo Ja se menja brzinom kojom lete njegove misli, osećanja, raspoloženja, a on čini značajnu grešku smatrajući sebe uvek istom osobom; u stvarnosti on je UVEK DRUGA OSOBA, ne ona koja je bio prethodnog trenutka.

»ČOVEK NEMA POSTOJANO I NEPROMENLJIVO JA. Svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osećaj, kaže ' Ja'. I u svakom od ovih slučajeva uzima se zdravo za gotovo da to Ja pripada CELINI, celom čoveku, i da su misao, želja ili odbojnost izražene Celinom. Ustvari nema osnove za ovu tvrdnju. Svaka čovekova misao i želja se pojavljuju i žive sasvim odvojeno i nezavisno od Celine. A Celina nikada ne izražava sebe, jer jednostavan razlog je da ona postoji kao takva, samo fizički kao stvar a apstraktno kao ideja. Čovek nema individualno Ja. Međutim postoje stotine i hiljade izdvojenih malih Ja, često sasvim nepoznatih jedno drugom, nikada ne stupajući u dodir, ili naprotiv, neprijateljski raspoloženi jedno prema drugom, svi izuzetni i nespojivi. Svakog minuta, svakog trenutka, čovek misli ili kaže 'Ja'. I svakog tog trenutka njegovo Ja je različito. U ovom času bila je to misao, zatim želja, pa osećaj, onda opet misao i tako redom bez kraja. ČOVEK JE MNOŠTVO. Čovekovo ime je legija.

Zamenu tih mnogobrojnih Ja, njihovu očiglednu borbu za primat, kontrolišu slučajni spoljašnji uticaji. Toplina, sunčev sjaj, lepo vreme, odmah prozivaju celu jednu grupu Ja. Hladno vreme, magla, kiša, prozivaju drugu grupu Ja, druge asocijacije, osećanja izazivaju druge radnje. U čoveku ne postoji ništa što bi moglo kontrolisati ove Ja, uglavnom zbog toga što ih čovek ne primećuje ili ih ne zna; on uvek živi sa poslednjim ja. Neka Ja su naravno jača od drugih. Ali to nije njihova svesna snaga; ona je stvorena pomoću snage slučajnosti ili poljašnjim mehaničkim stimulansom. Obrazovanje, oponašanje, čitanje, religiozna hipnoza, kaste i tradicija ili sjaj novih slogana, stvaraju veoma jaka Ja u čovekovoj ličnosti, koja dominiraju celom serijom slabijih Ja. Sva ta Ja koja sačinjavaju čovekovu ličnost su rezultat spoljašnjih uticaja. Čovek nema individualnost. On nema jedinstveno veliko Ja. Čovek je izdeljen na mnogobrojna mala Ja.

I svako to izdvojeno malo Ja je sposobno da sebe naziva imenom Celine, da deluje u ime Celine, da se složi ili ne složi, da daje obećanja, da donosi odluke sa kojima će se drugo Ja ili Celina morati suočiti. To je objašnjenje zbog čega ljudi tako često donose odluke a tako ih često sprovode. Čovek odluči da će od sledećeg jutra ustajati rano. Jedno Ja, ili grupa Ja, je to odlučila. Ali ustajanje je posao koji treba da obavi drugo Ja koje se uopšte ne slaže sa tom odlukom i možda čak nema pojma da je ta odluka doneta. Naravno da će čovek nastaviti da spava ujutru a uveče će opet odlučiti da ustane rano. U nekim slučajevima ovo može imati velike posledice na čoveka. Malo slučajno Ja može obećati nešto, ne sebi, već nekom drugom, u nekom trenutku, prosto iz taštine ili zadovoljstva. Tada nestaje, a čovek, kombinacija svih drugih Ja u njemu, koji je sasvim nevin, može da plaća celog života. To je tragedija ljudskog bića da bilo kakvo malo Ja ima prava da potpisuje čekove i obećanja, a čovek tj. Celina su odgovorni. Ponekad se ceo ljudski život sastoji iz plaćanja raznih obećanja datih od strane malih, slučajnih Ja.

Istočnjačka učenja sadrže razne alegorijske slike koje oslikavaju prirodu čovekovog bića sa te strane. Tako je u jednom učenju čovek upoređen sa kućom u kojoj postoji mnogobrojna posluga ali nema gospodara ni  upravitelja. Posluga je zaboravila svoje dužnosti; niko ne želi da radi ono što bi trebalo; svako pokušava da bude gospodar, makar i za trenutak; i u takvom rasulu kući preti opasnost. Jedini spas bi bio da se okupi grupa pametnijih slugu i izabere PRIVREMENOG upravitelja, to bi bio ZAMENIK UPRAVITELJA. Ovaj ZAMENIK UPRAVITELJA može svakog člana posluge postaviti na njegovo mesto, i učiniti da svako radi svoj posao: kuvar u kuhinju, kočijaš u štalu, baštovan u baštu, itd. Na taj način se 'kuća' može pripremiti za dolazak pravog upravnika, koji će je pripremiti za prispeće gazde.

 Ouspensky - In Search of The Miraculous

Very often, almost at every talk, G. returned to the absence of unity in man.
"One of man's important mistakes," he said, "one which must be remembered, is his illusion in regard to his I.

"Man such as we know him, the 'man-machine,' the man who cannot 'do,' and with whom and through whom everything 'happens,' cannot have a permanent and single I. His I changes as quickly as his thoughts, feelings, and moods, and he makes a profound mistake in considering himself always one and the same person; in reality he is always a different person, not the one he was a moment ago.

"Man has no permanent and unchangeable I. Every thought, every mood, every desire, every sensation, says 'I.' And in each case it seems to be taken for granted that this I belongs to the Whole, to the whole man, and that a thought, a desire, or an aversion is expressed by this Whole. In actual fact there is no foundation whatever for this assumption. Man's every thought and desire appears and lives quite separately and independently of the Whole. And the Whole never expresses itself, for the simple reason that it exists, as such, only physically as a thing, and in the abstract as a concept. Man has no individual I. But there are, instead, hundreds and thousands of separate small I's, very often entirely unknown to one another, never coming into contact, or, on the contrary, hostile to each other, mutually exclusive and incompatible. Each minute, each moment, man is saying or thinking 'I.' And each time his I is different. Just now it was a thought, now it is a desire, now a sensation, now another thought, and so on, endlessly. Man is a plurality. Man's name is legion.

"The alternation of I's, their continual obvious struggle for supremacy, is controlled by accidental external influences. Warmth, sunshine, fine weather, immediately call up a whole group of I's. Cold, fog, rain, call up another group of I's, other associations, other feelings, other actions. There is nothing in man able to control this change of I's, chiefly because man does not notice, or know of it; he lives always in the last I. Some I's, of course, are stronger than others. But it is not their own conscious strength; they have been created by the strength of accidents or mechanical external stimuli. Education, imitation, reading, the hypnotism of religion, caste, and traditions, or the lamour of new slogans, create very strong I's in man's personality, which dominate whole series of other, weaker, I's. But their strength is the strength of the 'rolls' in the centers. And all I's making up a man's personality have the same origin as these 'rolls'; they are the results of external influences; and both are set in motion and controlled by fresh external influences. "Man has no individuality. He has no single, big I. Man is divided into a multiplicity of small I's.

 "And each separate small I is able to call itself by the name of the Whole, to act in the name of the Whole, to agree or disagree, to give promises, to make decisions, with which another I or the Whole will have to deal. This explains why people so often make decisions and so seldom carry them out. A man decides to get up early beginning from the following day. One I, or a group of I's, decide this. But getting up is the business of another I who entirely disagrees with the decision and may even know absolutely nothing about it. Of course the man will again go on sleeping in the morning and in the evening he will again decide to get up early. In some cases this may assume very unpleasant consequences for a man. A small accidental I may promise something, not to itself, but to someone else at a certain moment simply out of vanity or for amusement. Then it disappears, but the man, that is, the whole combination of other I's who are quite innocent of this, may have to pay for it all his life. It is the tragedy of the human being that any small I has the right to sign checks and promissory notes and the man, that is, the Whole, has to meet them. People's whole lives often consist in paying off the promissory notes of small accidental I's. 

"Eastern teachings contain various allegorical pictures which endeavor to portray the nature of man's being from this point of view. "Thus, in one teaching, man is compared to a house in which there is a multitude of servants but no master and no steward. The servants have all forgotten their duties; no one wants to do what he ought; everyone tries to be master, if only for a moment; and, in this kind of disorder, the house is threatened with grave danger. The only chance of salvation is for a group of the more sensible servants to meet together and elect a temporary steward, that is, a deputy steward. This deputy steward can then put the other servants in their places, and make each do his own work: the cook in the kitchen, the coachman in the stables, the gardener in the garden, and so on. In this way the 'house' can be got ready for the arrival of the real steward who will, in his turn, prepare it for the arrival of the master.