Da bih videla sebe kakva jesam potrebno je da razumem šta je
stvarna, direktna moć opažanja ,koja je jedino moguća u stanju oslobodjenosti
od svih uslovljavanja. Verujem mom nastojanju, mojoj potrazi.
Ali, ja ne mogu da vidim da je moja prava potraga paralisana
onim čime je motivisana. Tražim način da ne budem ograničena uslovljavanjem
mojih misli, moje memorije, onim što ja verujem da znam. U potrazi sam za onim
iznad toga. Ja pokušavam: činim napore da radim , da budem prisutna. Ali sam
u tome zarobljena - ja sam zarobljena
čitavo vreme, tokom celog trajanja mog pokušaja. Prva misao koja me sprečava je
" Ja radim ". Ja ne vidim ko radi, ja ne vidim da je um smetnja,
prepreka. Upotrebljavam reč ili ideju na ono što tražim i na taj način
projektujem predstavu i pokušavam da povežem emocije koje bi mi pomogle da
ostvarim svoj cilj. Verujem da je potrebno da znam šta tražim.
Mentalna predstava postaje važnija od potrage za istinom.
Moj odnos sa
mehaničkim umom mora de se promeni. Ja moram da vidim njegovo
uslovljavanje i da izgubim sve iluzije njegovog kapaciteta kako bih shvatila
ono što se nalazi izvan takvog funkcionisanja. Istina jednostavno ne može biti
razmišljanje. To ne može biti posmatrano samo razmišljanjem, željom da to postignem ili postanem. Istina
ne postaje - ona jeste. Moram da vidim da je moja misao zaustavljena tvrdoglavošću
neke ideje ili vezanosti za odredjenu formu.
U trenutku to vidim, um je oslobodjen ideje i oblika, i tada nova moć
zapažanja može zauzeti mesto. Imati
direktnu moć zapažanja znači otkriti nešto potpuno novo, nešto nepoznato što
moj um nikada ne može izneti.
Zašto je to tako da moj um nikad ne otkriva nešto novo? Ja
sam zarobljenik svih utisaka koji su pohranjeni u meni. Uslovljena sam mojom uskladištenom memorijom, koja je isklesana unutar mene pod uticajima
koji su me dotakli. To je sve čime ja raspolažem kao odgovor tokom
života. Korak po korak, bez da sam svesna,
ja prihvatam to stanje uslovljenosti, gde se energija mog uma izopačuje.
Moj um je iscrpljen te gubi životnu snagu i vitalnost. On jednostavno sakuplja
sve više i više podataka. Ja mogu da ga disciplinujem , usavršavanjem mog
znanja. On čak može postati briljantan.
Ali ja i dalje ostajem u području onog što je poznato. Na koji način ja mogu
prevazići ovakav način razmišljanja kako bi se ukazalo nešto novo?
Moram biti dovoljno slobodna da sve odbacim te da osluškujem bez da očekujem odgovor.
Shvatam da kada ne znam - odbacujući sve
automatske uskladištene odgovore - zadobijam najviši oblik razumevanja, i da
ako odgovor dodje, biće lažan. Moram da ostanem
bez odgovora i da naučim da vidim, da vidim bez prosudjivanja, bez
misli, bez reči. Videti je jedan izvanredan čin koji zahteva izvesnu pažnju
koja mi je nepoznata. To je čin koji oslobadja, koji uspostavlja nov koncept,
nov razum. Opažanje je suštinska energija u čoveku i ona se može pojaviti samo
kada je osoba neprestano u vidjenju, osluškivanju, ispitivanju - a da se ni
malo ne oslanja na um sklon razmišljanju. Mi moramo pružiti potpunu pažnju
pitanju koje je pred nama. Ona neće biti potpuna ukoliko tražimo odgovor.
Potpuna pažnja je proces posmatranja ( osluškivanja bez da očekujemo neki
odgovor ), meditacije.
Kroz budnost i meditaciju, priroda misli i način kako ona
deluje mi se može razotkriti. Ako uvidim sa celim mojim bićem da " Ne Znam
", više se ne oslanjam na moju memoriju kako bih pronašla odgovor. U tom trenutku,
i samo u njemu, ja postajem slobodna mog
uslovljavanja, oslobodjena zatvora moje memorije, i mogu imati
potpuno opažanje onoga što je izvan toga. Ja sada znam ulogu misli kao faktor za pamćenje (
skladištenje ), samo faktora za prisećanje.
To see myself as I am
would be to perceive what is real,
a direct perception that is possible only in a state free of all
conditioning. I believe that I search.
But I do not see that
my very search is paralyzed by what motivates it. I am seeking a way not to be confined by the
conditioning of my thought, of my memory,
of what I
believe I know.
I seek to go beyond
it. I try:
I make efforts to
work, to be
present. But in
this I am taken—I am
taken all along, during
the entire course
of my effort.
The first thought
that impedes me is that
“I work.” I do
not see who is working,
I do not
see that the mind is an obstacle.
I put a word or idea on what I am
seeking, and so I project an image and
set out from
a feeling of
lack to go
toward the objective.
I believe it is necessary
to know what I am looking for. The
representation becomes more important than the search for the truth.
My relation with
my thinking mind must
change. I have
to see its conditioning and
lose all illusion
of its capacity
to perceive directly
what is beyond its
functioning. Truth simply cannot
be thought. It cannot
be looked for by the thinking
alone, or by the wish to acquire or to become. Truth does not become—
it is. I
need to see
that my thought
is held back
by the stubbornness of
an idea or the attachment
to a form.
In the very moment I see this, the mind is freed from the idea or form, and a new perception
can take place. To
have a direct
perception would mean
to discover something entirely new, something unknown
that my mind can never bring.
Why is it that my mind never discovers anything new? I am a
prisoner of all the impressions deposited in me. I am conditioned by the
reservoir of mymemory, the result engraved in me of the influences that have
touched me. It is all that I have to answer with in life. Little by little, I
unconsciously accept this state of conditioning,
and the energy of my mind deteriorates. My mind is sapped in
its vitality and
strength. It simply
accumulates more and
more information. I can
discipline my mind,
polish my knowledge.
It can even become
brilliant. But I remain
in the realm
of the known.
How could I go beyond
this way of thinking so that something new could appear?
I need to
be free enough
to discard everything
and to question without expecting
an answer. I
understand that not
knowing, discarding everything,
is the highest form of thinking, and
that if an answer comes, it will be
false. I have
to stay without
answering and learn
to see, to
see without judging, without
a thought, without
a word. To
see is an extraordinary act which
requires an attention
that is unknown
to me. This
is the factor
that liberates, that brings
a new thought,
a new mind.
Attention is the essential
energy in man.
And this energy
can only appear
when one is
constantly occupied in seeing,
in listening, in
questioning—never in knowing
with my thinking mind. We must
give our complete attention to the question in front of us. The attention will
not be total if we seek an answer. Total
attention is the process of meditation.
