"Naučila sam da razlikujem dva toka, strujanja vibracija. Jedno dolazi od misli i osećanja i zadržava me na nižem nivou. Drugo je suptilnije strujanje koje može da probudi i oživi druge zone mišljenja i osećanja. Ja ne mogu da dodjem do novog razumevanja sve dok ne doživim tokom dužeg vremena razliku izmedju ta dva toka i njegovih uticaja na moje biće. Njihovo delovanje na mene zavisi od pasivne prećutne saglasnosti koju dajem prvoj struji , ili, naprotiv, svesnoj budnosti koju dajem drugoj. Pomoću disanja, dobrovoljnim otvaranjem ka misterioznoj sili koja krepi, mogu da postanem svesna one finije struje, koja me otvara ka skrivenim mogućnostima unutar mene."
"Pomoću disanja učestvujem u životu . Osećam da sam u njemu - mom disanju. Pomoću njega postojim ali mu ne verujem. Sebi ne dozvoljavam da dišem prirodno. Udišem ali nikada ne izdišem potpuno. Imam potrebu da se uplićem, nemoćna da prihvatim ovo kretanje života kakvo jeste."
Potrebno je da pažljivo posmatram da li dišem gornjim delom grudi ili donjim delom iz dijafragme, kako bih videla šta nije u redu sa mojim disanjem. Ja ne dozvoljavam da se ono odvija slobodno: kako god, ja mu se opirem ili ga prisiljavam da bude više ispunjenije. U oba slučaja izvesno je da je to uplitanje. Iako čak i znam šta je potrebno pa to i pokušam, ja nikada neću u potpunosti uspeti da mu dopustim da bude prirodno. Čak i kada verujem da jednostavno posmatram disanje, ipak se uplićem. To je moj način posmatranja koji nije ispravan. Ja ne mogu da sprečim moje "Ja" od verovanja da je ono pametnije od životne sile sadržane u mom disanju.
Ja ne znam šta sam dok dišem. Ne vidim da je čin disanja stalno modifikovan slikama, idejama i osećanjima koji se pojavljuju iz ega. Moram da naučim kako da pustim moje disanje da se odvija tako da njegov ritam nije izmenjen. Sebe moram dovesti u stanje u kojem se moja uobičajena "ja" ne mešaju. U tome nikada neću uspeti bez osećanja centra gravitacije, sile težnje u mom abdomenu. To je prava prilika da dopustim disanju da se ono odvija samo od sebe, na svojstven, prirodan način. Učestvujem u nečem većem. Ja sam deo tog iskustva koje me transformiše.
Dah koji primećujemo nije prirodan dah, drugim rečima, strujanje koje pokreće udisanje i izdisanje. Mi smo svesni vazduha ali ne i strujanja, koje je neprimetno. To je jedna vrsta magnetizma koji stvara pokret dodirujući suštinske delove našeg bića. Udisanje i izdisanje se ne odvija pravolinijski. Ono je kao krug, točak koji emituje energiju zračenja koja dodiruje sve delove tela. Mi ne vidimo dejstvo daha na telo, ne primećujemo to zračenje. U stvarnosti , taj tok stavlja telo u kontakt sa svim delovima bića. Pošto dolazim da osetim jedinstvo, ja ću osetiti potrebu da dišem svesnije.
"I learn to distinguish two currents of vibration. One comes from thoughts and emotions, and holds me on a lower level. The other is a more subtle current which can awaken and animate other zones of thinking and feeling. I cannot come to a new understanding so long as I have not experienced over a long time the difference between these two currents and their influence on my being. Their action on me depends on the passive acquiescence I give to the first current, or, on the contrary, the conscious vigilance I bring to the second. Through the breathing, by opening voluntarily to a mysterious life-giving force, I can become conscious of this finer current, which opens me to possibilities latent in myself."
"I participate in life through breathing. I feel I am in my breathing. It is the way I exist. But I do not trust it. I do not let myself breathe naturally. I inhale but I never exhale fully. I want to intervene, unable to accept this movement of life as it is."
"I need to observe whether I breathe from the chest or from lower down, from the diaphragm, and see what is not right with my breathing. I do not let the breathing take place freely: either I resist or I force it to be more complete. In both cases it is an intervention. And even if I know what is needed and try, I never succeed completely in letting it be. Even when I believe I am simply watching the breathing, I intervene. It is my way of watching that is not right. I cannot prevent my “I” from believing that it is more intelligent than the life force contained in my breathing."
"I do not know what I am when I breathe. I do not see that the act of breathing is always modified by images, ideas and emotions that come from the ego. I must learn to let my respiration take place so that its rhythm is not modified. I have to come to a state in which my habitual “I” does not intervene. I will never succeed in this without feeling the center of gravity in my abdomen. It is a real event to let the breathing take place by itself, on its own. I participate in something larger. I am part of this experience, which transforms me."
"The perceptible breath is not the true breath, that is, the current which animates inhalation and exhalation. We are aware of the air but not the current, which is imperceptible. It is a kind of magnetism that produces the action and touches the essential parts of our being. Inhaling and exhaling do not proceed in a straight line. It is like a circle, a wheel with radiations that touch all the parts of the body. We do not see the action of the breath on the body, the radiation. In reality, this current puts the body in contact with all the levels of being. As I come to feel unity, I will experience a need to breathe more consciously."
Da bihprobudila u sebi , ono što ja jesam, to bi
značilo pronaći centar gravitacije ( težnje ) i izvor mojih energija, koren mog
bića. Ja stalno zaboravljam moje poreklo. Zbog toga su svi moji koncepti o tome
šta ja jesam iskrivljeni. Prvo što je neophodno je, da vidim da stalno gubim
kontakt sa tim izvorom. Sve dok je moja suštinska potreba sve drugo osim da
znam i volim taj izvor od bilo čega drugog,to je moj ego koji upravlja mojim životom i mojom snagom. On to čini na
način daga čak ni ne primećujem, gde su
svi moji pokušaji - šta godoni bili -
uslovljeni njegovim apetitima, čak i onim što ja nazivam moj "rad".
Prema Gurdjijevu pravi rad na sebi
počinjestvaranjem trajnog centra
gravitacije. To je ono što razlikuje nivo bića onoga koga on naziva čovekom broj
4.To je onaj koji se budi i koji se
pita, "Ko sam ja?" On vidi da ne zna da postoji, ni kako. Vidi da
živi u snu i oseća potrebu da zna svoju realnost. Počinje da razdvaja stvari u
sebi , stvarno od nestvarnog i svesno od nesvesnog automatskog.Za razliku od čoveka broj 1, 2 ili 3 , on
vidi sa nesumnjivom jasnoćom i poznaje svoje stanje. Sile u njemu počinju da
zauzimaju pravac u smeru centra gravitacije pažnje. Poznavati sebe je postalo
najvažniji cilj, centar gravitacije njegovog mišljenja i interesa. On želi da
vidi sebe onakvim kakav jeste. Njegov centar gravitacije je pitanje, pitanje
koje mu ne dozvoljava da spava. Te, da bi sebe upoznao, on vodi borbu kako bi
uspostavio svoju pažnju do tačke gde može da je podeliizmedju Prisutnostikoju pokušava da održi i ispoljavanja u kome
se izgubio. To zahteva budnost koja može da bude podržana samo ukolikosvi centri rade jednakim intenzitetom. Mora
da oseti, misli i oseća u isto vreme, tako da nijedan od centara nema dominaciju
nad drugim . Ukoliko je ta ravnoteža prekinuta, napor koji čini ka svesnosti se
zaustavlja. Čovek broj 4 je onaj ko se bori da uspostavi vezu izmedju svoje
suštine i svojih funkcija.
Naš cilj je da budemo centrirani.
Centrirani podjednako kako u smislu usmerenja našeenergije tako i u smislu pronalaženja centra
našeg bića koji jesuštinski centar naše moći.
Najpre sakupljamo energiju a zatim razumemo zašto je taj centar preko potreban.
Odatlemogu da održim pravi odnos sa
svim delovima sebe i mogu da pratim njihova kretanja a da ne budem izgubljena u
njima.
Kada sam centrirana tada je moguće
doživeti susret sa izvorom mog života kojise neprekidno obnavlja. Ja ne moram da učinim taj kontakt. Moram da
dozvolim da mi to bude otkriveno, sa stavom da nikada nisam sigurna u sebe i
dato neprestano stvaraprostor za unutrašnje biće. Ja pravim
prostordoživljavajući osećanje
praznine, osećanje zauzimanja drugog prostora.
Da bi bio "nepodeljen",
pojedinac mora biti prisutan na samom izvoru, u centru gde sila još nije
preuzela vodjstvo, gde nema formu, oblik. Ako bih mogla da dodjem do ove tačke
gde mi je pažnja probudjena a pre pripremanja i organizovanja moje energije,
novo razumevanje i nova sposobnost bi se možda pojavila.
Sada ja to ne mogu. Moja uobičajena,pasivna pažnja opaža moju energijusamo kada je rastavljenau sitne delove, kada je angažovana u nekoj
reakciji ili nečem drugom. Energija je daleko od svog izvora, i nema svrhe
naprezati se da je nebi izgubili. Uprkos svemu, mogu da razumem tu situaciju i
prihvatim je kao mojutrenutnu realnost.
Reality of Being by Jeanne de Salzmann
"To awake to myself, to what I am, would mean to find the center of gravity and source of my energies, the root of my being. I always forget my origin. And because of this, all my notions of what I am are distorted. The first necessity is to see that I am always losing contact with this source. So long as my essential need is other than to know and to love this source more than anything else, it is my ego that is directing my life and my force. It does this without my even noticing, and all my endeavors, whatever they may be, are conditioned by its appetites, even what I call my “work.”"
"Right work on oneself, according to Gurdjieff, begins with the creation of a permanent center of gravity. This distinguishes the stage of being that he called man number four. This is someone who awakes to himself and asks, “Who am I?” He sees that he does not know he exists, nor how he exists. He sees he is living in a dream and feels a need to know his own reality. He begins to separate things in himself, the real from the imaginary, the conscious from the automatic. Unlike man number one, two or three, he sees with a certain clarity, he knows his situation. The forces in him begin to take a direction, the direction of a center of gravity of attention. To know himself has become the most important aim, the center of gravity of his thought and interest. He wishes to see himself as he is. His center of gravity is a question, a question that does not let him sleep. And in order to know himself, he struggles to bring his attention to the point where he can divide it between a Presence that he tries to sustain and a manifestation in which he is lost. This requires a vigilance that can be maintained only if all the centers work with the same intensity. He must sense, think and feel at the same time, with no one center having dominance. If the balance is broken, the effort toward consciousness stops. Man number four is one who struggles to be able to establish a link between his essence and his functions."
"Our aim is to be centered, centered both in the sense of concentrating our energies and in the sense of finding the center of our being, the vital center of our force. We first concentrate the energy, and then see why this center is necessary. From here I can maintain a right relation with all the parts of myself and follow their movements without being lost in them. When I am" "Our aim is to be centered, centered both in the sense of concentrating our energies and in the sense of finding the center of our being, the vital center of our force. We first concentrate the energy, and then see why this center is necessary. From here I can maintain a right relation with all the parts of myself and follow their movements without being lost in them. When I am" "centered, it is possible to have a contact with the source of my life that is constantly renewed. I do not have to make this contact. I have to allow it to be revealed to me, with an attitude that is never sure of itself and that always makes room for the inner being. I make room in experiencing a sense of emptiness, of occupying another space."
"In order to be “individual,” one must be present at the source itself, at the center where the force has not yet taken a direction, where it has no form. If I could come to this point where my attention is awake before the mobilization of my energy, a new understanding and a new power would perhaps appear."
"Today I cannot. My ordinary, passive attention only perceives my energy when it is disintegrated, engaged in some reaction or other. The energy is far from its source, and there is no use struggling not to lose it. Nevertheless, I can understand this situation and accept it as my present reality."
Ovaj Sufi film je pun simbolike i parabola. Osim što kulturom, krajolikom, ljudima, instrumentima i muzikom podseća na prve dve Gurdjijevljeve knjige "Belzebubovi razgovori sa unukom" i "Susreti sa izuzetnim ljudima" u njemu možemo videti elemente Gurdjijevljevog učenja o zakonu sedam i zakonu tri. Na prvi pogled kao što je to slučaj sa dve gore pomenute knjige, ova priča o legendarnom Kurdskom muzičaru koji DO-nosi odluku da se upusti u tešku avanturu preko planina do Iraka kako bi izveo naizgled običan performans pred oko 500.000 ljudi, nam u stvari daje jasnu poruku da bez obzira na sve poteškoće koje se dešavaju u njihovim životima , postoji nešto više što ih ujedinjuje, nešto što im donosi slobodu i čemu treba da se okrenu. Ljubavi.
Režiser za običnog gledaoca u filmu naglašava tri stvari o: Kurdskoj kulturi i posebno njihovoj muzici, granicama koje okrutno i veštački razdvajaju ljude zajedničke kulture, tako i varvarskom i nepravednom načinu pod kojim su potlačene žene u zakonima krutog verovanja u Islam za razliku od Sufista gde su one bile podjednako ravnopravne sa jačim polom. Medjutim iza čitave priče u filmu se krije nešto više od toga. Isto ono što se krije i u poglavljima knjiga gde master Gurdjijev na primer govori o zarobljenosti ljudske duše identifikujući se stalno sa mislima, kroz parabolu o vrapcima koje je hvatao konjskom dlakom vezanom za kavez tj. zamku i prodavao ih onako obojene u kanarince "Sartima - znamenitim gradjanima" tadašnjeg Novog Samarkanda.
Nakon DO-nešene odluke da se postigne cilj, nastupa niz poteškoća sa kojima se suočava glavni glumac koji svojim jasnim stavom simbolizuje čoveka sa čvrstim ja koga ne mogu sprečiti spoljna i unutrašnja ispoljavanja ili uticaji. On sigurnim korakom grabi napred nastavljajući iz jedne oktave u drugu, treću sve do samog cilja, do smrti. Na samom kraju filma kada i njegov konj posustaje ( a znamo šta konj simbolizuje u učenju četvrtog puta ) i kada se čini da će glavni glumac da podlegne identifikaciji, on ipak nastavlja dalje uz pomoć misteriozne žene koja nije sa ovog sveta. Žena sa andjeoskim glasom koja se zove Niwemang ( polumesec ) predstavlja andjela, tajanstvenu Sufi suštinu ili neku višu silu koja kao neki veći akumulator daje novi život, podstrek i snagu muzičarima da nastave dalje i dostignu cilj.
U filmu se često spominju brojevi kao što je sedam - meseci vežbanja, 1334 žena što predstavlja broj razrušenih i popaljenih kurdskih sela, broj 14 za koji se ne zna da li je to srećan ili nesrećan broj, a simbolizuje 14 dana lunarnog meseca što predstavlja zlatnu sredinu ili vertikalu. Isto kao i kod klatna, niti suviše desno, niti levo. Ne živeti u ekstremima i identifikaciji.
Interesantno je da u filmu Polu Mesec, glumi devojka ( Nivemang ) koja je glumila u isto ovako poznatom Sufi filmu koji se zove Bab'Aziz ( Princ koji je razmatrao svoju dušu ) u kome ćete prvom sledećom prilikom jasno shvatiti da se govori o onoj "Praznini" kojoj teže Sufisti a koja je najviši stepen i u Gurdjijevljevom učenju do Boga. Praznina do koje se dolazi kroz meditaciju ili kako se to najčešće zove sitting. O tome možemo najviše naučiti od Jeane de Salzmann kroz njenu knjigu http://www.realityofbeing.org/
Na kraju se treba podsetiti teksta iz knjige " U potrazi za čudesnim" gde Uspenski citira Gurdjijeva - da se unutrašnje jedinstvo postiže putem trenja, borbom izmedju Da i Ne u nama. Ako živimo bez unutrašnje borbe, ako se u nama sve dešava bez suprotstavljanja, ako idemo gde god smo zacrtali ili kako nam dune, ostaćemo onakvi kakvi jesmo . Ali ukoliko se u nama začne borba, naročito ukoliko u toj borbi postoji određeni pravac, tada se, u nama postepeno oblikuju stalne pretnje, i počinje 'kristalizacija'. Na ovaj način možemo sakupiti ogromnu unutrašnju energiju; možemo podneti mučenja; možemo postići ono što želimo. To znači da u nama postoji nešto čvrsto, nešto postojano. Tada možemo postati besmrtni. Ali, sada smo daleko od toga. Moramo prvo nešto učiniti.
Ako se ništa ne žrtvuje ništa se i ne dobija. Potrebno je žrtvovati nešto dragoceno, sada, žrtvovati za dugo i žrtvovati mnogo. ALI IPAK NE ZAUVEK. To moramo shvatiti jer tu često postoji nerazumevanje. Kada je kristalizacija postignuta, odricanje, lišavanje i žrtvovanje nisu više potrebni. Tada možemo imati sve što želimo. Za nas tada više ne postoje nikakvi zakoni, mi ćemo biti zakon sami sebi.
Možda je ovo i prilika da na parčetu papira zabeležimo naše slabosti sa kojima treba da se suočimo i koje treba da nadvladamo. Zapišimo ih deset i izaberimo onu najlakšu. Neka nam taj cilj, ta odluka postane Bog. Svakoga dana kada ustanemo treba da je se setimo, ponovimo više puta tokom dana i ne dozvolimo da ona upravlja nama. Nakon što se žrtvujemo i nadvaladamo našu najslabiju slabost, predjimo na sledeću.
Nakon Gurdjijevljeve smrti 1949. godine dok je Pariska grupa
počela da formira svoju filijalu večito nemirni John Bennet je, kako se kaže "osmotrio
horizont" , došao do odredjenog zaključka. Bez odlaženja
suviše daleko, shvatio je da je njegov učitelj u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" napisao "Bahauddin
Naqshband" na alfabetu drugog jezika pod nazivom "Bogga Edin", Bokhoran
derviš. Ushićen ovim tragom zaputio se da traži vodju Naqshband Sufi reda,
gde je konačno i upoznao velikog šeika Abd Allah ad-Daghestani-ja. Od tada, taj
susret je otvorio protok ljudi izmedju ove dve tradicije. Zbog ovog kao i
drugih razloga, mnogi Gurdjijevljevi sledbenici od tada gledaju sa čežnjom na
Naqshband Sufi red. Benet je pratio učenja nekoliko Khwajagan majstora, koji su
takodje bili vodeći ljudi tog reda. Jedan od njih veliki šeik, Khwaja Abdul
Khaliq al-Gujdawani, koji je bio jedanaesta karika u lancu Naqshbandi
nasledja, koristio je osam metoda da što slikovitije opiše način na koji može
da se stekne svesnost. Mawlana Shaykh Hisham Kabbani je uključio ova i dao
znatno potpunija objašnjenja u svojoj knjizi - "The Naqshbandi Sufi Way -
History and Guidebook of the Saints of the Golden Chain" Nakšabandi Sufi
metod – Istorija i vodič Svetitelja zlatnog lanca.
U ovom trenutku pre nego što kod publike odredjeni izrazi i
molitve izazovu možda neki "strani" osećaj jer su odgajani u tradiciji druge
veroispovesti, treba reći sledeće:
Sufisti su mistici i Sufizam nije ni religija niti
filozofija. Sufizam je jednostavno način življenja. Ovaj mistični Naqshbandi sufi red datira od pre više hiljada godina,
kada nisu ni postojale religije kao što su Bramanizam, Islam, Budizam, Hrišćanstvo
i druge. Naqshabandi učenje je drevna
mudrost koja je izvan i iznad svih varijacija koje su poznate u svim svetskim
religijama. Ona je njen koren. Ona je mesto koje sve ujedinjuje. Sufi
mistici u svim religijama prepoznaju Ono
što je zajedničko i često citiraju mudrosti koje su deo zajedničkog
učenja, o kojoj su pričali i Mojsije i Isus i Buda i Mohamed i drugi. Sufije uključuju sve, zato što oni VOLE,
njihov RAD je LJUBAV. Druge religije to zovu Bog, ali oni smatraju da čak i značenje
same reči Bog ograničava to što on JESTE, LJUBAV.
.
Poreklo Sufista je toliko drevno, drevno kao i čitavo
čovečanstvo. Sa kolena na koleno prenosilo
se da je njihovo učenje starije čak i od Vedske tradicije iako najstariji
podaci govore da je u to vreme nastao mistični red koji se u to vreme zvao Kamal Pash
ili oni koji nose "kabanice od vune". Pripadnici tog reda su lutali od zemlje
do zemlje u potrazi za istinom, bez obzira ko je govorio o njoj. Voleli su da je
slušaju toliko, da su odlazili kod svih
proroka, sve do Isusa Hrista i Mohameda. Ali malo je poznato da se Avatari
manifestuju na svakih 600 do 1300 godina, te da u današnje vreme, u nekim od tih krugova se govori o poslednjem Avataru našeg doba Meher Babi. Da li je to istina ili ne, ne možemo u ovom
trenutku da znamo, ali možemo
da naslutimo čitajući knjigu "Savršeni učitelji".
Sufi mistici žive na svim kontinentima i poznato je da ne idu u crkve,
džamije, sinagoge jer znaju da je Bog svuda Prisutan, On je za njih sve što postoji i diše. Bave se uobičajenim poslovima. Uglavnom žive skromno i imaju
porodice. Običan svet ih ne može prepoznati ukoliko oni to ne žele iz
odredjenog razloga. Postoji verovanje da je jedan od njih
bio i Gurdjijev.
8 Metoda velikog šeika i Naqshabandi mistika koje se preporučuju za duhovni razvoj i u kojima možemo pronaći sličnosti sa raznim učenjima:
1. “Svesno Disanje”
Svaki udah koji je uzet bez prisustva ( osećanja Boga ) je
mrtav, dok suprotno, svaki udah uzet sa osećanjem zahvalnosti Bogu ( Komentar: slično kao i u Hrišćanstvu
sa osećanjem – Slava, Hvala Tebi Gospode ) i svojim prisustvom je živ i povezan sa
Njegovom prisutnošću. Iako je ovo neka vrsta molitve sa nijansom, njena
primenjivost i važnost u odredjenim učenjima je
potpuno jasna.
2.”Posmatraj svoje korake”
Spuštanje pogleda ka stopalima će eliminisati mnoge
zbunjujuće i uznemirujuće slike tokom čitavog dana, ujedno to je i znak
poniznosti. Iz Gurdjijevljevog aspekta rada, ova metoda pomaže da se spreče
mnoge razorne identifikacije koje nas grabe u svakom trenutku stvarajući stalno
rastuće posledice asocijacija i sanjarenja. Na prvi pogled ova vežba zvuči
jednostavno. Nepropustite da je radite uz vašu svakodnevnu vežbu sećanje sebe.
3. “Povratak kući”
Putovanje iz sveta kreacije do sveta Tvorca ili Boga je
napravljeno u dve faze: Prva faza, je spoljašnje putovanje, u kojoj treba
pronaći istinskog učitelja. Druga faza, je unutrašnje putovanje, pročišćenje srca dok uživate
u radu na vežbama koje dobijate. Izraženo u terminima rada, pronadjite svog
učitelja i počnite svoj zadatak razvijanja nivoa bića i čišćenja svoje mašine.
4. “Stanje izolovanosti u masi”
Postoje dve vrste izolovanosti: spoljašnja i unutrašnja.
Spoljašnja izolovanost ili samoća zahteva odredjeni vremenski period, kako bi
se sprovele specifične vežbe. Unutrašnja samoća znači da spolja budeš zajedno
sa ljudima, ali iznutra sa Bogom. Naqshbandi metod uključuje oba načina, ali
obično stavljaju naglasak na drugi. Gurdjijevljevi sledbenici naširoko citiraju
sledeću Sufi izreku: "Budi u svetu, ali ne budi deo njega"
5. “Nemogućnost da se živi bez stalnog sećanja”
Ova
vežba je poprilično slična nekim vežbama opažanja putem osećanja, koja je radjena u Gurdjijevim vežbama "Ja Jesam". Postoji izraz,
“la ilaha ill-Allah,” (Nema Boga, osim Alaha, se ponavlja bezbroj puta). Sa
svakim delom tog izraza, meditant „izgovara“ svaku reč iz različitih delova
tela u odredjenom rasporedu. (
Komentar: Tragač na IV putu u zavisnosti
od svoje veroispovesti takodje može da se upozna sa praksama svoje religije. Na
primer, sa praksama ezoteričnog Hrišćanstva Svete Gore – Athosa, koje su skoro identične
sa navedenim ovde. Primer:
Umno srdačna molitva ili Isusova molitva: "Gospode Isuse Hriste, sine
Božiji, pomiluj me" ( Oh, Lord Have Mercy on Me ) ili na primer osećanje prisustva Boga i zahvalnost
kroz osećanje ("Slava Tebi Gospode").
6. “Neprekidno ponavljanje”
To je praksa spominjanja Boga koja se zove dhikr ( Zikr ). Cilj je
postizanje sjedinjenja sa Njim -
Prizivanje Boga da bi postepeno integrisali kap po kap svesnosti o jedinstvu sa Voljenim, koje je ključni
faktor misticizma uopšte – za Gurdjijevljevog sledbenika, upozorenog na
fatalno rascepano stanje njegovog bića, potraga za jedinstvom sa Onim od
gore, poprima poseban značaj. (Komentar: Stalno
pominjanje i prizivanje Boga naravno postoji i u Hrišćanstvu. Naglasio bih
opet značaj molitvi, pojanja, i naravno najsvetije Liturgije, Mise ( tajna Svetog
Pričešća ) koja ima značaj udruženog prizivanja i sjedinjenja sa Voljenim kao u
jednoj od dve vrste Sufi zikr-a to je onaj koji se izvodi u tišini.)
Zikr u tišini ( dhikr
) je ponavljanje jedne svete reči ili fraze ali najčešće jednog od svetih imena
ili atributa Boga. ( U islamu postoji 99 svetih imena za Boga.
Možete pogledati sledeći link:
Prema ezoteričnoj tradiciji reč Allah se sastoji
od reči Al i Lah. Jedno od tumačenja za to je "Ništa", tako da se reč
Allah može razumeti kao "ništa" ( the nothing ). Dakle, ime Allah
sadrži suštinu sufi učenja: da se
postane ništa, da se bude poništen u Bogu, tako da sve ono što preostaje bude
njegova Beskonačna Praznina.
Jedna od misterija na Sufi putu o kojoj se govori je, da nas ta Praznina, nesebično voli. Ona nas toliko voli sa osećanjem intimnosti, nežnošću i razumevanjem, da naš um ( a koji je prepreka na duhovnom putu )
ne može To da shvati. To što nas voli dolazi iz unutrašnjosti našeg srca,
iz jezgra našeg sopstvenog bića. Ona od nas nije odvojena.
Sufije sebe zovu ljubavnici
i to Nepostojanje tj. Božansko prisustvo za njih je Najveći Voljeni u čijem se zagrljaju potpuno gube i
nestaju.
U smirenom Zikru, tihim izgovaranjem i ponavljanjem Njegovog imena AL
kroz udah i Lah kroz izdah ( Može i reč Bog kroz udah i izdah ili kao što rade monasi na Atosu -
Bog moj - udah, Gospod moj - izdah ) oni pamte Voljenog. Sa svakim ciklusom disanja vraćaju se suštini
unutar srca i žive uspomenu i sećanje na ljubav koja ih spaja sa Njim.
Praktikujući Zikr što češće , oni uvode tu tajnu u njihov svakodnevni
život.
Mora se skrenuti pažnja da su tehnike bazirane na osećanjima i da ih ne treba raditi samostalno bez vodjstva učitelja.
Evo šta kažu neki od Sufi učitelja: "Ponavljanjem Njegovog imena kroz svakodnevne uobičajene
aktivnosti ( opet isto kao i u Hrišćanstvu izgovarnjem Isusove umno
srdačne molitve ) kao što su hodanje, vožnja, kuvanje, čišćenje, rad u polju
ili u fabrici, mi ubrizgavamo Njegovo ime u sve što radimo. Kuvanjem sa zikrom
mi u hranu impregniramo sećanje na njega. Čišćenjem neke prostorije mi čistimo
sa njegovim imenom. Ležeći budni pred
spavanje ili tokom dana mi ponavljamo ime našeg Voljenog." link
Oba pristupa imaju isti cilj, da se na ljubavnika
spusti Božija milost, da se svaka ćelija njegovog tela ispuni Božanskim prisustvom, ali treba znati da taj trenutak
koji se iščekuje i za kim se žudi ( treba skrenuti pažnju na to da je iščekivanje prepreka na tom
putu. Naglasak se stavlja na žudnju za sjedinjenje sa Njim i prepuštanjem Njegovoj Volji ) ne zavisi toliko od njegovog htenja, već je to mogao bih reći na osnovu ličnog
iskustva, više čin neke druge Volje,
Volje odozgo. Naravno šansu za doživljaj direktnog iskustva sa Istinom, Bogom, koje
su uvek propraćene osećanjem ljubavi,
jedinstva svega što postoji, imaju oni koji se sećaju sebe, koji su razvili sposobnost
transformacije negativnih emocija i koji su prikupili finije supstance. Više o tome možete pročitati u knjizi "U
potrazi za čudesnim" od Uspenskog u devetom poglavlju gde se govori o
pretvaranju supstanci u finije, gde je ljudski organizam predstavljen kao
trospratna fabrika. ( Do 768, Do 192, Do 48.itd )
U Kosmosu postoji jedan ritam, jedan sklad, i ukoliko neko teži spoznaji doći će i trenutak nakon niza napora, kada će osetiti harmoniju
sa svim što ga okružuje. Doživeće
jedinstvo svega pod upravom Voljenog, koje je propraćeno istovremeno osećanjem
i tuge i radosti ( to se najčešće dogadja tokom izvodjenja "Svetih pokreta" kod Gurdjijeva ). Tuge zbog odvojenosti od onog čemu čitavog života teži, od
onog što je njegov praizvor, kao i radosti zbog
osećanja da ga je Ta sila, Bog, Voljeni prigrlila kao otac ili majka u naručje i da je
to trenutak za koji zna da je njegov povratak kući, tamo gde pripada,
istovremeno znajući da nikada nije ni otišao Odatle, jer je To svo vreme bilo prisutno sa njim i oko njega.
To je čaroban trenutak koji se
čeka i za kojim duša vapi hiljadama godina ne bi li ispunila svoju svrhu, igru, da u stvari To spozna Samog Sebe kroz vas, njegovo ispoljenje. Osećanje ljubavi koje tada ispunjava čitavo biće onih koji to osećaju
ne može da se opiše ili prenese običnim jezikom, ali ono što prati takvo
iskustvo jedinstva, ljubavi, spoznaje, jesu skoro uvek suze koje se bez ikakve kontrole
slivaju niz njihove obraze, da li zbog tuge što
su toliko dugo bili odvojeni od Njega, krivice što su napustili Sebe (To)
svojom voljom, hirom, živeći u disharmoniji, živeći i dišući kroz čitav život sa sebičnim, egoističnim osećanjem "Ja"( uobičajeno je i da se pojavi osećaj sramote, jer identifikacija jeste greh ) , umesto "On", jer samo "On" i postoji, ili zbog radosti što JESU imali bliski susret sa Onim što Je oduvek
Bilo, što Jeste i što će zauvek Biti. U tom trenutku one su simbol Istine i odraz Njegove tuge zbog njihovog umišljenog ropstva i patnje koje proživljavaju. Zajedno sa tim osećanjem postoji još jedno skoro fizičko, a koje ih tera da postanu što manji kao i zrnce prašine i da ničice padnu na zemlju pred, figurativno rečeno, Njegova stopala.
7.“Stražarenje”
Ovo je praksa čuvanja srca od loših žudnji. Takva pažnja,
održavana kontinuirano, čak i 15 minuta, smatra se velikim uspehom. Oni
Gurdjijevljevi učenici koji su se borili sa izvodjenjem vežbe neizražavanja negativnih emocija
postizali su veći uspeh ukoliko su te poteškoće savladavali na njihovom samom
izvoru.
8.“Stalno Sećanje - Stalno Razmišljanje”
Ovaj izraz odgovara
stvarnom postizanju uzdizanja srca do stanja Božanske prisutnosti. Ono označava trenutak
oslobodjenja od egoističnih, zlih i nestvarnih misli. Ovim neprekidnim činom
su potpuno obuhvaćeni stvarnost,
jedinstvo i istina. Ovo se manifestuje na nivoima koji se pripisuju višim nivoima ljudi
( čovek 5, 6, 7 ) koji su opisani u učenju Gurdjijeva.
Ove tehnike iz dvanaestog veka učitelja Naqshbandi sufi reda
naglašavaju ekstremnu važnost u potrazi za sticanjem svesnosti. Dok učenik
Gurdjijeva može da smatra važnim izbor i širinu ovih načela, može postojati
i izvesno naknadno osećanje zbrke ili
zabune prekomernih religijskih kalupa ovih metoda. U najmanju ruku to je
osnovno pitanje ( ključna tačka ) u ovim poredjenjima. Put sufija ka svesnosti
uvek donosi osećanje jedinstva sa Bogom. Medjutim, nakon pažljivog ispitivanja
i kroz kritičan ugao vidjenja, predstavljanje ovog elementa ne može biti toliko
strano iz Gurdjijevljeve perspektive kao što to izgleda na prvi pogled.
Za trenutak treba razmisliti o dijagramu svesti od Rodni
Kolinsa koji se nalazi u njegovoj knjizi Teorija Božanskih uticaja. Na zahtev
njegovog učitelja, on kao miljenik Uspenskog je preuzeo na sebe zadatak da
poveže ideje rada sa različitim granama moderne nauke. Rezultati su bili
impresivni, i niko do sada nije pokušao da napravi fino poredjenje kao što je
to on uradio.
U tri jednostavna dijagrama koje vidite dole na priloženoj slici,
Kolin je formirao elemente pamćenja sebe i istražio vezu izmedju njih. Njegov dijagram
je prikazan u tri faze.
Prvi. Neko posmatra drvo u stanju fascinacije (
očaranosti ). Strelica pokazuje jedan pravac, zato što energija pažnje (
posmatranja ) teče samo u jednom pravcu - spolja. Posmatrač se svodi na jednu tačku - on je
zaboravio sebe. To je uobičajeno stanje naše svesti, pogubno i karakteristično
bezumno stanje zadubljenosti koje nam isisava energiju ka stvarima koje nas
okružuju.
Drugi dijagram,slikovito
prikazuje podeljenost pažnje. Ovde
posmatrač vidi zajedno i drvo i
sebe kako gleda u drvo. On je podelio
svoju pažnju i usmerio deo svoje svesti i
nazad na sebe. Ali to znači da u drugom
dijagramu i dalje postoji identifikacija, tj.posmatrač i posmatrano. Ovo bi nazvali podeljena pažnja, a može da se zove i
prisutnost koja donosi vidjenje ali nikako ne može biti svesnost. U Gurdjijevom učenju to se zove sećanje ili pamćenje sebe.
Treća sila nije pamćenje sebe, jer
pojavljivanje svesnosti ili treće sile je prava retkost. Ona je fenomen, čudo. Po definiciji, u Gurdjijevom učenju taj
fenomen mora da manifestuje zakon trojstva ( zakon tri ), u igru
mora da uvede treću silu.
Treći dijagram prikazuje tu treću objedinjujuću silu i njenu
poziciju u kruženju. Treća sila je
Svesnost, Jedinstvo sa svim što postoji, Bog. Posmatrač ovde deli svoju pažnju, ali
istovremeno njegova svest je otvorena ka višoj sili ( ne iščekuje ništa, ničemu
ne teži. Potpuno je otvoren na sve i oseća da je sve na svom mestu i da ništa ne treba da se izmeni ), koja obuhvata i omogućuje potpuni čin vidjenja. U trećoj sili posmatrač i posmatrano dolaze do
trenutka, tačke, kada se poništava razlika izmedju njih, gde se poništava razlika izmedju subjekta i
objekta posmatranja, i tada i posmatrač i posmatrano postaju jedno. Taj trenutak je jedinstven i bezvremen, te nakon njega posmatrač kasnije može samo da priča o tome, ali takvo
stanje svesti i znanja ne može i da zadrži. Osobe koje dožive to iskustvo prave uobičajenu grešku tako što se umom vezuju za doživljeni trenutak iz
prošlosti pokušavajući da ga ponovo ožive razmišljajući o njemu ,
pretvarajući doživljeno u identifikaciju, maštu, uspavanost, ponos ili
hvalisanje, pa čak i napuštanje rada na sebi zbog umišljanja da je to što su
doživele deo trajnog prosvetljenja.
Kao što je rekao Gurdjijev trenutak kada se susretnu te tri
sile, je početak Ljubavi i praktičaričari na IV putu bez da se pitaju ili ne, ukoliko pošteno ulažu
napor da se sećaju sebe neminovno ulaze u zagrljaj sa, onim od čega su možda bežali glavom bez
obzira, Religijom – učenjem o jedinstvu sa Bogom.