" Video sam jako puno ljudi koji su umirali. On Nije umro kao drugi. On je umro kao Kralj."
Ove reči je izgovorio njegov višegodišnji lekar i potvrdjuju ono što je bio.
U jednoj od knjiga koje sam pročitao pisalo je da je u bolnicu otišao sa smeškom iako je bio u vrlo teškom stanju u nesnosnim bolovima dok su ga odvodili iz njegovog stana u Parizu. Znao je da je gotovo i da se nikada više neće pojaviti pred svojom familijom i učenicima. Dok su ga vodili u bolnicu u nosilima neko ga je upitao: " Gospodine Gurdjijev, a gde ćete otići kada umrete, da li to možete da nam kažete?" Glavu je okrenuo ka njemu, pogledao ga i rekao: " Ne znam. Možda ipak na Tibet."
Zvučao je veoma ozbiljno!
O tome što je rekao bi moglo svašta da se nagadja, ali ćemo ostaviti za neki drugi put.
Šta se dešavalo dalje možemo videti kroz priču nekih od njegovih učenika:
"Leži na divanu, pokriven do grla sa svetlim velom ukrašenim srebrnim i zlatnim nitima, obloženim i posutim crvenim ružama, rumenim orhidejama, belim cvećem, dok se sa obe strane glave nalaze ogromni buketi ljubičica. Kapela je osvetljena svećama. Obučen je u svom najboljem sivom odelu. Lice mu izgleda kao statua. Juče je izgledao još živ, neznatan osmeh ga je činio da baš izgleda upravo tako. Koža mu je bila vrlo neobične nijanse lavande. A danas, danas je tamnija, osmeh se izgubio, već je otišao, oči su počele da tonu, usne izgledaju kao ozbiljna linija, mada ne sasvim kruto. Moguće da je to bilo preuzimanje maske mrtvaca koja ga je promenila, ali sumjam u to. Izgleda kao da upravo kaže: " Sada odlazim sa svim mojim tajnama i misterijom. Moj rad je ovde završen."
"Zadnja cela dva dana, celu prošlu noć kao i ovu, narod se kreće kao reka ka bolnici, stojeći u liniji kako bi ušli unutra i videli ga. Stajali su u najvećoj i potpunoj tišini za koju sam znao i samo zbunjeno gledaju u njega. Tu malo dalje svi plaču. Juče kada je došao Benet, briznuo je ridajući u plač. Toliko mu je bilo teško da je morao da izadje napolje zbog toga, ali ipak svi smo mogli i dalje da ga čujemo sa odredjene distance."
"Juče prepodne je napustio ovaj svet oko pola jedanaest. Javili su mi telefonom oko 10 sati o njegovom stanju i rekli mi da je ono i dalje teško bez promena, isto. Bila sam u hotelu zajedno sa Dženet jučer. Kejti je bila u nabavci, kada je Rasel pozvao i rekao da je umro. Čim sam skupila snagu da se pomerim iz mesta otišla sam u Neuilly ( deo predgradja Pariza ). Vera, gospodja de Salzman, Gabo, Valja i mnogi drugi su već bili tamo na okupu. Tada mi je Vera i rekla da je već bio u procesu balzamovanja i da bi trebali da ga vidimo pre nego što ga odvedu do kapele. Dok se čekalo, objavila je da je uzrok njegove smrti bio rak jetre i da je zbog toga izgledalo kao da spava satima. A pre nego što je umro, doktor je u jednom trenutku podigao njegov očni kapak i jasno video da mu je Gurdjijev uzvratio pogledom i da je bio potpuno svestan."
"Desio se i zanimljiv fenomen:
Četiri sata nakon njegove smrti, njegovo čelo i glava su bili i dalje topli i doktor to nikako nije mogao da razume. "
"U petak je gospodja de Salzman govorila sa Georgijem Ivanovičem na Ruskom jeziku. On joj nije ništa odgovarao ali je podigao svoju ruku i pružio ju je kako bi je ona uzela.
Držala se apsolutno veličanstveno. Na službi, juče, sedela je blizu njegove glave potpuno belog lica, zatvorenih očiju sa kojih su se sporo slivale suze. Njen ( takodje Gurdjijevljev sin ) sin Mišel stajao je tik uz nju. Nije bila tu tokom službe prepodne. Ruski sveštenik je pevao molitvu, njegov asistent je ga je pratio. Svi smo držali tanke sveće u desnoj ruci i samo gledali i gledali u "prazno". Crkva je bila mala da primi sve koji su došli. Bili smo skučeni svi zajedno kako bi se napravio prostor sve dok nismo dodirnuli pogrebnu postelju. Oni koji nisu mogli da udju unutra stajali su napolju i slušali. Zatim kada se služba završila i kada smo izašli , gomila ljudi koja je bila napolju čekala je da krene unutra. Naravno njegovo telo ni u jednom trenutku nije bilo samo. Nekoliko ljudi je dobrovoljno provelo svaku noć pored tela."
Držala se apsolutno veličanstveno. Na službi, juče, sedela je blizu njegove glave potpuno belog lica, zatvorenih očiju sa kojih su se sporo slivale suze. Njen ( takodje Gurdjijevljev sin ) sin Mišel stajao je tik uz nju. Nije bila tu tokom službe prepodne. Ruski sveštenik je pevao molitvu, njegov asistent je ga je pratio. Svi smo držali tanke sveće u desnoj ruci i samo gledali i gledali u "prazno". Crkva je bila mala da primi sve koji su došli. Bili smo skučeni svi zajedno kako bi se napravio prostor sve dok nismo dodirnuli pogrebnu postelju. Oni koji nisu mogli da udju unutra stajali su napolju i slušali. Zatim kada se služba završila i kada smo izašli , gomila ljudi koja je bila napolju čekala je da krene unutra. Naravno njegovo telo ni u jednom trenutku nije bilo samo. Nekoliko ljudi je dobrovoljno provelo svaku noć pored tela."
"Kejti je zajedno sa Raselom otišla večeras, dok ja idem sutra ili prekosutra naveče. U sredu nakon podneva njegovo telo će biti odnešeno do Ruske crkve i u 11 u četvrtak će započeti velika služba - opelo ( rekvijem ). U 12 svi smo pošli za Fontainebleau na sahranu. U medjuvremenu, doći će do velike gužve svakog poslepodneva, zbog ljudi koji su čuli sa zakašnjenjem o njegovoj smrti, posebno oni iz Engleske koji treba da dodju."
"Dženet je samnom ovog jutra u 11.30 na liturgiji ( misa ) i opelu ( rekvijum ) u Ruskoj crkvi. Potpuno ispunjena svećama, cvećem, glasovima svešetenika koji su bili odeveni u zlatno bele odore, pop sa božanskim pevanjem. Oh, kako je lep Ruski jezik! Crkva je ispunjena sa ljudima i to ne samo sa onim koje smo poznavali, već sa stotinama njegovih sledbenika koje nikada nismo videli. Ljudi koje ja nikada nisam videla za sve ove godine koje sam provela sa njim."
"Dženet je samnom ovog jutra u 11.30 na liturgiji ( misa ) i opelu ( rekvijum ) u Ruskoj crkvi. Potpuno ispunjena svećama, cvećem, glasovima svešetenika koji su bili odeveni u zlatno bele odore, pop sa božanskim pevanjem. Oh, kako je lep Ruski jezik! Crkva je ispunjena sa ljudima i to ne samo sa onim koje smo poznavali, već sa stotinama njegovih sledbenika koje nikada nismo videli. Ljudi koje ja nikada nisam videla za sve ove godine koje sam provela sa njim."
"Nakon svih tih molitvi, pojanja i pevanja, završilo se. U toku jednog sata svi su prošli pored njegovog kovčega. Jedan po jedan po desnoj strani. Svi ožalošćeni, sa suzama koje im se slivaju niz obraze, klanjaju se ka njegovoj glavi, prolazeći pored, zastaju blizu ikone koja je stajala do njegovih nogu, ljubeći je, nastavljajući dalje sa leve strane. Svako ožalošćen ponaosob, bez svesti o sebi se oprostio od njega ceremonijalnom jednostavnošću koja je parala njihova srca i činila ih otvorenijim u odnosu na pre, ukoliko je to bilo izvodljivo. Zatim su svi izašli napolje na vazduh, da popiju nešto ili na kafu, a mi smo se u 2 sata vratili nazad u crkvu. Gomile ljudi su stajale duž ulice gledajući kako Ga izvode napolje i stavljaju u veliki pogrebni automobil, čiji je krov bio prekriven cvećem koje su mu doneli. Njegovi najbliži su se vozili sa njim a stotine drugih su se vozili iza u pratnji sa privatnim automobilima i u 4 baš velika puna autobusa. Ulice su bile u zastoju, blokirane za saobraćaj u čitavom bloku oko ruske crkve sa narodom koji se okupio da gleda sahranu koja je izgledala kao spektakl. Vožnja do Fountainebleau je bila duga oko sat i po. Bila sam zajedno sa Lilian i nekim veoma bogatim, šik i dosadnim Englezima, starim sledbenicima Uspenskog."
"Starim poznatim putevima, ulicama, mestima, krivinama, ka šumi pravo za Avon. Na oštrom sunčanom danu po ledenom vetru stotine nas smo prošli grobnu kapiju, prateći ga ka porodičnoj parceli."
"Videla sam kako grobno mesto zjapi u kamenitom vodnjikavom tlu, duboko, duboko, duboko, mračno duboko. Nosači kovčega su ga spustili unutra. U tom trenutku se čuo veliki uzdah okupljenih, jedini zvuk koji su ispoljavali kada su bili okupljeni zajedno od kada je on umro. Sveštenik je došao da ga isprati i pomogne sa njegovim pojanjem i molitvama."
"Gurdjijev je pred smrt svojim učenicima dao instrukcije za sahranu. Zapamćene su poslednje reči koje je sveštenik izgovorio pre nego što su pokopali njegovo telo. Bio je to deo iz njegove baletske predstave, spektakla - Borba Madjioničara":
"Gospode Bože, Tvorcu naš i svi vi koji ste Njegovi pomoćnici, molimo vas, pomozite nam da budemo u stanju da se setimo sebe u svakom trenutku kako bi izbegli nevoljne, nesvesne radnje, jer se samo iz njih zlo može ispoljiti samo po sebi."
"Kasnije su svi prošli pored te grozne rupe, bacajući grumenje zemlje dole na sanduk, a zatim klečući se prekrstili i nastavili dalje. Bilo je gotovo. Nestao je iz naših života zauvek."
Naravno da to nije baš tako! Njegovo delo, njegov rad, drevno učenje koje je doneo na zapad i dalje živi kroz sve one koji su se odlučili da se upuste u borbu sa samim sobom težeći dobroti koja je duboko skrivena u njima naslagama smeća koje je nastalo neprisutnošću, stalnim identifikacijama, besmislenim željama koje u svima uzrokuju pojavu strasti koje ih večito pretvaraju u robove sila tame, beznadja, očaja.
Neka ovaj trenutak danas bude njemu posvećen uz veliku zahvalnost za to što je ostavio trag u nama i pokušao da nas nauči kako da se priključimo silama dobra i svetlosti u večitoj borbi sa zlom koje se zapravo nalazi unutar nas.
Pogledajmo ovaj kratak film i prisetimo se njegovog lika i dela na vremenskoj stazi i pomolimo se onako kakav je i običaj na dan kada se prisećamo naših voljenih koji su napustili truležna tela i otišli tamo negde što ostaje večita tajna za sve nas.
Primirimo se minut, dva. Usmerimo pažnju ka sebi, telu. Osetimo disanje koje nesmetano i prirodno teče. Zatvorenih očiju budimo prisutni, pomislimo na njega i pomolimo se:
Gospode Bože, pomiluj ga.
Gospode Bože, pomiluj ga.
Gospode Bože, pomiluj ga.
"Videla sam kako grobno mesto zjapi u kamenitom vodnjikavom tlu, duboko, duboko, duboko, mračno duboko. Nosači kovčega su ga spustili unutra. U tom trenutku se čuo veliki uzdah okupljenih, jedini zvuk koji su ispoljavali kada su bili okupljeni zajedno od kada je on umro. Sveštenik je došao da ga isprati i pomogne sa njegovim pojanjem i molitvama."
"Gurdjijev je pred smrt svojim učenicima dao instrukcije za sahranu. Zapamćene su poslednje reči koje je sveštenik izgovorio pre nego što su pokopali njegovo telo. Bio je to deo iz njegove baletske predstave, spektakla - Borba Madjioničara":
"Gospode Bože, Tvorcu naš i svi vi koji ste Njegovi pomoćnici, molimo vas, pomozite nam da budemo u stanju da se setimo sebe u svakom trenutku kako bi izbegli nevoljne, nesvesne radnje, jer se samo iz njih zlo može ispoljiti samo po sebi."
"Kasnije su svi prošli pored te grozne rupe, bacajući grumenje zemlje dole na sanduk, a zatim klečući se prekrstili i nastavili dalje. Bilo je gotovo. Nestao je iz naših života zauvek."
Naravno da to nije baš tako! Njegovo delo, njegov rad, drevno učenje koje je doneo na zapad i dalje živi kroz sve one koji su se odlučili da se upuste u borbu sa samim sobom težeći dobroti koja je duboko skrivena u njima naslagama smeća koje je nastalo neprisutnošću, stalnim identifikacijama, besmislenim željama koje u svima uzrokuju pojavu strasti koje ih večito pretvaraju u robove sila tame, beznadja, očaja.
Neka ovaj trenutak danas bude njemu posvećen uz veliku zahvalnost za to što je ostavio trag u nama i pokušao da nas nauči kako da se priključimo silama dobra i svetlosti u večitoj borbi sa zlom koje se zapravo nalazi unutar nas.
Pogledajmo ovaj kratak film i prisetimo se njegovog lika i dela na vremenskoj stazi i pomolimo se onako kakav je i običaj na dan kada se prisećamo naših voljenih koji su napustili truležna tela i otišli tamo negde što ostaje večita tajna za sve nas.
Primirimo se minut, dva. Usmerimo pažnju ka sebi, telu. Osetimo disanje koje nesmetano i prirodno teče. Zatvorenih očiju budimo prisutni, pomislimo na njega i pomolimo se:
Gospode Bože, pomiluj ga.
Gospode Bože, pomiluj ga.
Gospode Bože, pomiluj ga.
Amin!