Iz knjige u potrazi za čudesnim.
Naravno da postoje, odgovorio je g. Velika Sfinga u Egiptu je takvo umetničko delo, kao i neki istorijski znani arhitektonski radovi, određene statue bogova, i još mnogo drugih stvari. Postoje figure bogova, raznih mitoloških bića koji se mogu čitati kao knjige, samo ne umom, već emocijama, uz uslov da su dovoljno razvijene. Tokom naših putovanja po Centralnoj Aziji pronašli smo u pustinji pod nogama Hindu Kusha, čudnu figuru za koju smo prvo mislili da je neki prastari bog ili đavo. U početku je ona u nama jednostavno izazivala radoznalost. Međutim posle izvesnog vremena počeli smo da OSEĆAMO da je ova figura sadržavala mnogo toga, veliki, sveobuhvatan i neodvojiv kosmološki sistem. Polagano, korak po korak, počeli smo da odgonetamo taj sistem. Bilo je to u telu figure, u njenim nogama, u njenim rukama, u njenoj glavi, u njenim očima i njenim ušima; svuda. Na celoj statui nije bilo ničeg slučajnog, ni bez određenog značenja. Polagano smo počeli da shvatamo cilj ljudi koji su sagradili statuu. Počeli smo da osećamo njihove misli, njihova osećanja. Neki od nas su čak mislili da vide njihova lica, da čuju njihove glasove. Na kraju smo shvatili značenje onoga što su želeli da nam prenesu od pre mnogo hiljada godina, i ne samo značenje, već sva osećanja i emocije. To je zbilja bila umetnost.
Ja ne zovem umetnošću sve ono što vi zovete
tako, ono što je jednostavno rečeno mehanička reprodukcija, imitacija prirode
ili drugih ljudi, ili jednostavno fantazija, ili pokušaj da se bude originalan.
Stvarna umetnost je nešto sasvim drugo. U umetničkim radovima, naročito
radovima prastarih umetnosti srećete mnoge stvari koje ne možete objasniti i
koje sadrže ono nešto što ne osećate da postoji u modernim umetničkim radovima.
Međutim pošto ne shvatate koja je razlika ubrzo to zaboravljate i nastavljate
da sve uzimate kao jednu vrstu umetnosti. A ipak postoji ogromna razlika između
vaše umetnosi i umetnosti o kojoj ja govorim. U vašoj umetnosti sve je
subjektivno umetnikovo opažanje ovog ili onog osećaja; oblici kojima pokušava
da izrazi svoje osećaje kao i viđenje ovih oblika od strane drugih ljudi. U
jednom istom fenomenu jedan umetnik može osetiti jednu stvar a drugi nešto
sasvim drugo. Jedan te isti zalazak sunca može izazvati sreću u jednom
umetniku, a tugu u drugom. Dva umetnika mogu pokušati da izraze jedno te isto
viđenje sasvim različitim metodama, različitim oblicima; ili pak sasvim različita
viđenja istim oblicima — u skladu sa načinom podučavanja koji su imali, ili
sasvim suprotno tome. A gledaoci, slušaoci, ili čitaoci će videti, ne ono što
umetnik želi da im prenese ili ono što je on osećao, već ono na šta ih oblici,
kojima se umetnik izražava, podsećaju. Sve je subjektivno i slučajno, hoću da
kažem, zasnovano na slučajnim asocijacijama — utisak umetnika i njegove
'KREACIJE' (naglasio je reč »kreacija«), viđenje gledalaca, slušalaca ili
čitalaca.
U stvarnoj umetnosti ne postoji ništa
slučajno. To je matematika. Sve u njoj se može izračunati, sve se može znati
unapred. Umetnik ZNA i RAZUME šta želi da prenese i njegov rad ne može u jednom
čoveku izazvati jedan utisak a u drugom drugi, pretpostavljajući, naravno da
govorimo o ljudima istog nivoa. Uvek će, sa Matematikom tačnošću, izazvati
jedan te isti utisak.
U isto vreme isti umetnički rad će izazvati
različite utiske na ljude različitih nivoa. Ljudi nižih nivoa ne mogu iz takvog
rada primiti ono što mogu ljudi višeg nivoa. To je stvarna, OBJEKTIVNA umetnost.
Da li takvi objektivni umetnički radovi
postoje i danas? - upitao sam.
Naravno da postoje, odgovorio je g. Velika Sfinga u Egiptu je takvo umetničko delo, kao i neki istorijski znani arhitektonski radovi, određene statue bogova, i još mnogo drugih stvari. Postoje figure bogova, raznih mitoloških bića koji se mogu čitati kao knjige, samo ne umom, već emocijama, uz uslov da su dovoljno razvijene. Tokom naših putovanja po Centralnoj Aziji pronašli smo u pustinji pod nogama Hindu Kusha, čudnu figuru za koju smo prvo mislili da je neki prastari bog ili đavo. U početku je ona u nama jednostavno izazivala radoznalost. Međutim posle izvesnog vremena počeli smo da OSEĆAMO da je ova figura sadržavala mnogo toga, veliki, sveobuhvatan i neodvojiv kosmološki sistem. Polagano, korak po korak, počeli smo da odgonetamo taj sistem. Bilo je to u telu figure, u njenim nogama, u njenim rukama, u njenoj glavi, u njenim očima i njenim ušima; svuda. Na celoj statui nije bilo ničeg slučajnog, ni bez određenog značenja. Polagano smo počeli da shvatamo cilj ljudi koji su sagradili statuu. Počeli smo da osećamo njihove misli, njihova osećanja. Neki od nas su čak mislili da vide njihova lica, da čuju njihove glasove. Na kraju smo shvatili značenje onoga što su želeli da nam prenesu od pre mnogo hiljada godina, i ne samo značenje, već sva osećanja i emocije. To je zbilja bila umetnost.
Sad vidite da umetnost nije samo jezik već
nešto mnogo veće. I ako povežete sve što sam sad rekao sa onim što sam ranije
govorio o različitim nivoima čovekovog bića, razumećete ono što je rečeno o
umetnosti. Mehaničko čovečanstvo se sastoji od čoveka broj 1, broj 2 i broj 3,
a za njih, naravno, postoji samo subjektivna umetnost. Objektivna umetnost
zahteva barem povremeni bljesak objektivne svesnosti; da bi se taj bljesak
pravilno razumeo i upotrebio, potrebno je veliko unutrašnje jedinstvo i jaka
kontrola nad samim sobom.